Tog jutra bilo je maglovito i hladno. Radije bih ga bio proveo u svojoj sobi pored vatre, ali morao sam otići na daleki put. Krenuo sam s prvim pahuljicama snježne bure, a stigao kad je od mećave ostao samo hladni mraz na crnoj, zaleđenoj zemlji. Od prvog pogleda na taj usamljeni grad prošli su me trnci, i to ne samo zato jer je zrak bio tako hladan da sam drhtao cijelim tijelom.
Još uvijek se živo sjećam toga dana, a sve češće mi je u mislima kako osjećam da se moj kraj bliži. Došao sam u taj grad kao mladi detektiv riješiti slučaj groznog ubojstva mlade žene. A sada kao starac preokrećem u glavi svoj život i pokušavam odgonetnuti odgovore na pitanja koja me muče. Prirodno je da sam se sjetio ovog slučaja koji kao da me pratio u sjeni cijeli moj život. Ne mogu zaspati. Kako padne mrak, upali se vatra, moje misli odlutaju u grad na pustoši, odvojen od svijeta i ljudi, stoji sam na vjetru i hladnoći.
Kad sam prije 50 godina stigao tamo, već je bila noć. Pokucao sam zaleđenom šakom na velika vrata spreman prvi puta vidjeti ljude o kojima sam već čuo od kolega koji su pregledali mjesto zločina. Radilo se o obitelji koja je praktički upravljala cijelim gradićem, većina je ljudi radila ili na njihovu imanju ili za njih u nekom od poslova u koje su uložili. Naravno da je njihova kuća bila najveća u gradu, to sam i očekivao, ali svjedno me iznenadilo koliko je nadvisivala sve okolne kuće. Kao velika tamna neman prekrivena bršljanom stršala je i nadvijala se nad sve stanovnike grada kako ne bi mogli zaboraviti tko ih posjeduje.
Može se reći kako su g. F i gđa F osnovali taj grad, prije njih radilo se o nekoliko polja s kućicama. G. F nedavno je umro te ga je naslijedio njegov sin G. i preuzeo posao. On je bio oženjen za B te je par imao dvoje djece. Svi su oni živjeli zajedno u toj palači. Ubijena žena bila je jedna od stanarki kuća koje su iznajmljivali. Doselila se nekoliko mjeseci prije smrti. Napokon mi je otvorila sluškinja i odvela me u veliku, toplu sobu gdje su me nestrpljivo čekali gđa F, G i B.
Gđa F je bila oštra, neljubazna žena vidljivo iživcirana mojim kasnim dolaskom. Njezin sin mora da je bio na oca jer joj uopće nije nalikovao, osim što se tiče neljubaznosti. Njegova žena kao da je silom bila tamo dovedena. Iznimno lijepa i nježna odudarala je od njih dvoje kao cvijet među korovom. Kad zažmirim, njezino lice mi je pred očima. Ne bih ga nikad mogao zaboraviti, koliko god se trudio. Velike blistave crne oči koje su me blago gledale.
Požurio sam s ispitivanjem. Što su mi točno rekli? Još uvijek imam svoj zapisnik, sva sreća. Iako sam ga toliko puta pročitao zadnjih dana da svaku riječ znam napamet. U pamćenju mi se ističu njihove reakcije na moje pitanje koliko su dobro poznavali preminulu.
– Poznavali? Zašto mislite da bismo mi nju poznavali? Stanara imamo koliko hoćete, svaki je nebitniji od prethodnog. Ili se ti ne bi složio, G?, rekla je gđa F s podsmijehom.
Ove riječi izazvale su provalu bijesa kod G i nesretno spuštanje pogleda njegove žene. Tada sam shvatio da sam složio prve dijelove svoje slagalice.
Ipak, cijeli slučaj bio je zamršeniji nego što sam se u početku nadao. Ubojstvo je bilo počinjeno pištoljem, dva hitca u tijelo. Počinitelj je htio ili biti siguran da je mrtva ili je pucao vođen jakim osjećajima. Pištolj nije nađen. Nedostajalo je pravih dokaza i ubrzo sam se počeo pitati hoću li uspjeti uhvatiti krivca. Morao sam naći taj pištolj.
Jedini tko je imao očiti motiv bio je G zbog afere s preminulom. Odlučio sam razgovarati s njegovom ženom. Svidjela mi se odmah, a nakon nekoliko razgovora još i više. Više puta smo znali odlaziti u šetnje poljima i livadama prekrivenim mrazom. U to kratko vrijeme uspjeli smo se dobro upoznati i priznajem da sam je zavolio. Povjerila mi se da se osjećala loše u zadnje vrijeme, stalno bi zaspala usred dana i budila se s glavoboljama. Saznao sam da je muž tuče. Rođena je u ovom gradu i roditelji su je prisilili da pristane udati se za njega. Na svoju nesreću, udala se za tog grubijana jer nije znala da postoje i bolji ljudi. G je bio agresivan i često bijesan, a kako sam kasnije otkrio i ljubomoran na svoju ženu. Iz razgovora s njezinim roditeljima otkrio sam da je ona bila ta koja je vodila većinu poslova te da su nju ljudi iz grada voljeli i vjerovali joj. On joj je to jako zamjerao, nije bio dovoljno sposoban voditi sve sam, a s vremenom je ona sve preuzela.
Prisilio sam ga da prizna svoju vezu s H. Nakon mnogo prepiranja i je. Opisao je tu vezu kao novu priliku za ljubav. Opisivao je njihovu ljubav i svoju tugu zbog njezine smrti sve dok se nije doveo do suza. Kad sam ga suočio sa ženinim optužbama o nasilju, sve je porekao, čak se i naljutio jer mi je to rekla.
Odlučio sam da je potrebno pretražiti dio kuće u kojem je živio sa ženom. Policajci su tamo otkrili nešto što nisam očekivao. Pištolj. Ispod stvari u ladici B. To je bilo dovoljno. Lokalna policija bila je time zadovoljna i uz svjedočenje njezina muža da se B počela gubiti i da je psihički nestabilna, što su potvrdili njezini roditelji koji je nikada nisu voljeli, proglašena je nestabilnom ljubomornom ženom koja je ubila muževu ljubavnicu. Ona je sama rekla da ima rupe u sjećanju i kroz plač jedva priznala da ne može biti sigurna da nije kriva. Nisam imao izbora nego je zatvoriti. Nakon suđenja pogubljena je. Sve se zbilo puno brže negoli sam očekivao.
Ne mogu se prisiliti da opišem što sam tada osjećao i da ponovno proživljavam osjećaje koji su me progonili godinama i desetljećima poput njezina duha. Nisam siguran bi li mi moje od starosti oslabljeno srce dopustilo da to preživim. Možete zamisliti kako sam se osjećao kad sam mjesec dana nakon njezine smrti i u stanju najvećeg očaja što sam ikada doživio primio pismo koje je napisala netom prije smrti. Gledao sam ga, postavio pred sebe na stol, držao u ruci, ali nisam ga se usudio otvoriti. S vremenom sam ga pospremio jer ga nisam mogao ni gledati. Pokušao sam zaboraviti.
Nikad nisam mogao steći hrabrosti da ga otvorim. S vremenom je značaj pisma samo još više narastao. Sada je ono steklo sveti status. Ali znao sam da ću ga jednog dana morati otvoriti.
Pismo u običnoj, jeftinoj bijeloj omotnici sa sitnim crnim slovima pisanim drhtavim rukopisom. Na njoj moje ime, zove me i čeka da ga otvorim. Sjedim na svojem uobičajenom mjestu, na fotelji pored vatre u još jednoj crnoj noći dok vani bijesni snježna oluja. Tko zna koliko je sati i koliko dugo gledam u to pismo u svojim rukama. Zadnje riječi voljene žene pred smrt.
„Dragi Alexandre,
sjetila sam se.
Znam što se dogodilo, molim te, pročitaj i reci da nije prekasno da mi pomogneš!
Ne mogu vjerovati da mi je ovako dugo trebalo da dođem k sebi. Sjećaš se da sam ti govorila da mi nije dobro, da imam vrtoglavice i da se samo probudim u krevetu a da ne znam kako sam tamo došla? Moj muž mi je u čaj redovito ubacivao pripravak koji bi me toliko ošamutio da bih pala u nesvijest i ne bih se uopće sjećala što se dogodilo. Budila bih se potpuno zbunjena i nije mu bilo teško nagovoriti me da mislim ono što je on htio da mislim. Učinio je da posumnjam sama u sebe i u to što sam radila. Nisam više mogla biti sigurna ni u što, pa ni u samu sebe.
Došao je ovdje jutros da mi to kaže. Morao je biti siguran da ću znati da umirem zbog njegova zločina i zato što je on odlučio smjestiti mi. Došao je likovati koliko je pametniji od mene, kako se lukavo izvukao. Nije mu bilo dovoljno što me svakodnevno maltretirao, nego me morao otjerati i u smrt.
Kada je to rekao sve je sjelo na svoje mjesto. Znam da ćeš mi ti vjerovati. Moraš mi brzo pomoći. Nemam još puno vremena.
Požuri, molim te! Čekam te!
Béatrice
26. veljače 1885.“
Pogubljena je 3 dana nakon. Pismo je došlo prekasno.
***
Tijelo starca nađeno je zatrpano snijegom u dvorištu njegove kuće. Pronađeno je kada se snijeg krenuo otapati. Teško je odrediti koliko dugo je tijelo ležalo pod snijegom. Tijekom pregleda utvrđeno je da je umro od srčanog udara. Pogreb će biti održan 29. veljače 1935.
Autorica
