U oblacima

Ima li manje lijepih događaja u tvom životu? – Ima, ali o njima ne želim pričati. To je baš ono što bi jedan sanjar rekao.

Znate, kad živite u svijetu kojem ne pripadate, a ipak se trudite nositi se sa svim što se oko vas dešava, to znači da ste sanjar.

On ima toliko puno stvari za reći, ali nema kome. On o toliko puno stvari razmišlja, a te teme prosječnom čovjeku na padnu na pamet za cijelog života.

Kada sanjara upitate da li je sretan što danas sunce sija, on će vam reći da nije do sunca nego do cvrkuta ptica, nije do topline nego do ljudske miline,  nije do svjetlosti nego do sjaja u očima, nije do dužine dana nego do vremena provedenog s dragim ljudima.

Takav jedan sanjar je bio u mojoj blizini. Nosio je ogromnu količinu tuge u sebi koja se vidjela u očima, ali je vedrina upjevala zasjeniti tu tminu. Čudna je to pojava kad je nešto tako nesretno a opet tako lijepo.

Ne mislim da se na očima sve vidi,  oči jako dobro umiju biti lijepe čak i kada vam do toga nije, ali katkad baš one vrište bol i patnju. Kao da se u njima krije kreatura koja zove upomoć. Ali ne zove ona jer vapi za pažnjom, već vapi za razumijevanjem.

Moj sanjar je imao zelene oči, zelene kakve se sreću jednom u sto života. Nije do boje, do dubine je.

U jezičnim rječnicima sanjar je onaj koji živi nekonvencionalno, buntovno, kao da to namjerno radi. Ne mislim da je tako. Sanjar je svoj, neshvaćen, ali nije do njega, nego do svih ostalih. Ne sviđa mu se što ga ne razumiju, ali mu se više ne bi sviđalo kad bi se trudio biti ono što nije.

Takvi se prepoznaju na prvu. Kad isti takav ”neshvaćenik” uđe u prostoriju, oni se osjete  i nekim čudnim nitima pletu svoju mrežu pa si kažu: ”tu sam”.

Kad nakon napornog dana sanjar sjedne u kafanu i na muziku potroši i zadnji dinar, on kući ide praznih džepova, ali punog srca. Ne radi se tu ni o kafani niti o piću, to ti ga dođe kao ćejf, ona toplina što kola kroz tijelo i ježi svaku dlaku od korijena do vrha.

Nakon svih osmjeha koje je podijelio u danu, taj će iskopati i zadnji, najskriveniji, da bi ga uputio onome ko to najmanje zaslužuje. Ne postoji za njega loš, zao, najgori, svi su isti!

Ovaj moj je imao čudnu naviku da na svaki upit, molbu, želju, kaže da. Nekad bi ispunjenje iste bilo nemoguće u očima običnih smrtnika ali ne i za njega. Ako je to značilo odricanje svog vremena, svoje sreće, novaca i organa, on bi to uradio. Niko to da primjeti.

A navečer, kad sve duše utonu u san, a mjesec k'o tepsija, taj ti ustane i hoda, malo sjedne i razmišlja o prethodnom danu kao da sutra ne postoji. A zašto to radi? Pa nema s kim da priča. Da mu nije te noćne smjene, da mu još i to uzmu, ko zna kako bi on.

Pred jednim takvim lako je postiditi se, jer je sve što kaže ili uradi plod nevinosti. U grlu ti se stvori knedla jer si i pomislio nešto što taj tvoj boem ne bi nikad, pa se zapitaš šta to s tobom nije u redu i zašto siješ sjeme zla.

Sve je u redu, samo je taj buntovnik nametnuo visoke standarde. Podučit će te rado.

Kod zelenookog mog nije bilo umora jer poslije svih obaveza on sjedne s tobom i priča, priča, priča…sve dok ne ponestane riječi pa onda iskopa još dv'je, tri.

Oni su nesebični, a sami sebi na zadnjem mjestu. Sanjari znaju da svijet nije ružičast, ali žive u svom ružičastom balonu.

Pomislim ponekad da ovaj svijet nije za njih. Za njih je poljana puna trave i tratinčice, pokoja ljubičica se nađe pred korakom. Tu je uvijek dan, a zrak svjetluca. Na tom mjestu gdje leptir živi godinama, sanjar sjedi za stolom sa još jednim sličnim odmetnikom. Pa pričaju o životu, Grcima, muzici, hrani, planinama i mravima, stalno traže smisao udaha i izdaha. A kad se umore, popiju kapljicu svježe vode s planinskog izvora i krenu ispočetka. Rijetko spavaju, skoro pa nikako. Ali čuje se harfa i eho u daljini. Vole dovijeka i potpuno. Ništa ih ne boli i suze im nisu slane.

Nadam se da je tako.

Autorka