Iz tjedna u tjedan, kipar je radio na svojoj skulpturi. Ona je polako izranjala iz bloka mramora. Oko njih su bili razasuti neki već gotovi projekti, neki tek u pripremi, a po zidovima su se nalazile brojne skice. Pod orošenim prozorima su bile postavljene brojne biste ljudi, glave naručitelja koji su kiparu platili skromno ali dovoljno da od tih prihoda živi.
Ali skulptura na kojoj je kipar upravo radio bi mu mogla donijeti bogatstvo. Radio je za neku bogatu obitelj koja bi mu mogla dati više novca ako im se skulptura svidi. Klijent je kiparu poslao svoju ženu za modela. Tražio ga je da je prikaže u antičkom duhu i što je vjernije moguće, kako bi sva njena ljepota i mladost došle do izražaja. Stoga ju je kipar odlučio prikazati u stojećem položaju, s togom koja joj pada po tijelu i s vijencem na glavi.
Nakon višemjesečnog rada, njen lik je zaista počeo nalikovati grčkoj božici.
Kipar je toga dana bio osobito veseo, pjevušio je pri radu. Odjednom, baš u trenu kad je kipar radio na njenim šarenicama, skulptura oživi. „Ti si dakle taj čije sam riječi čula sve jasnije iz tjedna u tjedan! Isprva si mi se činio kao neka udaljena jeka, a sada te konačno vidim. Sada te vidim kako me promatraš, osjećam tvoj dodir kad s mene brišeš prašinu, kad skidaš s mene sve suvišne slojeve. Ti znaš kako izgledam pod njima. Prvo si me modelirao u svojim mislima a sada me izbavljaš od ovog hladnog materijala. Ti ćeš me oživjeti, jednog dana ću hodati uz tebe na svoje dvije noge. Ali… ti kao da me ne čuješ? Zašto si mi okrenuo leđa? Kamo ćeš?!“
Kipar se približio prozoru, učinilo mu se da čuje korake. Ali na obzoru nije bilo nikoga, samo prazno dvorište prekriveno snijegom. Vratio se pred skulpturu i promatrao je. Učinilo mu se kao da je na tren vidio iskricu u njenim očima, ali je to pripisao svome umoru. Već noćima nije spavao. Morao se požuriti da na vrijeme dovrši narudžbu. A njegov model je stalno kasnio.
Konačno mu je pokucala na vrata. Kipar je pustio mladu damu unutra. Obrazi su joj bili rumeni od hladnoće. Pružila je ruku kiparu i on ju je poljubio, a zatim je sjela na drvenu stolicu i skinula svoj krzneni kaput koji joj je pao pod noge.
Skulptura ju je šokirano gledala. „Tko je to? Što ona tu radi? Je li ti stvarno lijepa s tom odvratnom bojom u licu?! Moja put je blijeda poput snijega, kosa glatka i začešljana, a njenu je raščupao vjetar. Njezin glas je tako kričav, a da ja progovorim kroz mene bi i muze govorile. Zar ti ja nisam dovoljna? Već sam tako lijepa, a učinit ćeš me još ljepšom, toliko lijepom da ću oživjeti!“
Djevojka je kao i uvijek ostala nekoliko sati u ateljeu. Ali kiparu je danas posao bio jako zamoran. Mramor mu je pružao otpor jer je skulptura bila bijesna, zgranuta lakoćom kojom je kipar jednaku pažnju posvećivao njoj i modelu. To je potrajalo nekoliko dana, a kipar nikako nije mogao shvatiti što se odjednom dogodilo mramoru da je postao tako krut za klesanje.
Ubrzo je rekao dami da mu više nije potrebna i da će nastaviti raditi po sjećanju i završiti svoje djelo. Skulptura je bila oduševljena što je model nestao, i što je umjetnik ponovno bio samo njen. Svako jutro ga je iščekivala na vratima, kad je sa sobom unosio hladni zimski zrak u atelje. Prvo bi je dugo promatrao, prelazio očima preko nje i proučavao je, kao da je prvi put vidi. A onda bi se bacio na klesanje.
Ti su trenuci bili tako posebni, osjećala se bliska svom tvorcu. Gledala ga je s divljenjem, proučavajući njegove pokrete i izraz lica. Uživala je gledajući ga kako se mršti dok razmišlja o sljedećem potezu i kako mu se najednom lice opušta kad ostvari svoj naum. U njegovim očima je skulptura vidjela ljubav i divljenje.
Ali kiparov pogled se zaustavljao na bijelom mramoru. Mirni pogled skulpture mu nije otkrivao plamen koji je u njoj gorio. Dok je radio, mislio je o tome kako će ugodno živjeti jednom kad proda klijentu svoju skulpturu. Džepovi su mu se brzo praznili i očajnički je trebao novac.
A onda, jednog dana, kipar je oduševljeno pljesnuo rukama i povikao „To je to, gotov sam!“ i počeo se smijati. Skulpturu je na tren preplavila sreća, pokušala je dosegnuti kipara. U tom trenu ju je oblio hladan znoj jer je shvatila da je i dalje nepomična. Pokušala se pomaknuti ali i dalje je bila skamenjena u istom položaju. Bila je uvjerena da će oživjeti kad majstor završi s radom.
Zgrozila se kad je vidjela kipara kako se veseli i onda je počela vikati „Ne, još nisi gotov! Ja sam i dalje nepokretna, moraš još raditi na meni, nisam još oživjela! Još se samo malo potrudi i postat ću stvarna, moje okamenjeno tijelo će se pomaknuti i dokazati da si pravi umjetnik.“
Ali uzalud je vikala, kipar nije čuo ni riječi. Nakon što ju je još kratko promotrio, prekrio ju je platnom i spakirao za polazak. Skulptura više nije vidjela ništa oko sebe. Osjetila je kako gorke suze pune njene kamene oči, ali nije mogla zaplakati.
Sljedećeg dana našla se u salonu, okružena ljudima koji su je zadivljeno promatrali. Oko nje je bilo još nekoliko kipova i slika. Prostorija je bila prostrana, s visokim stropom koji su pridržavali stupovi. Uz sve ovo bogatstvo, sve su oči bile uperene prema njoj. Deseci lijepo odjevenih ljudi su stajali pred njom. U tom je trenu shvatila, možda kiparu nije bila dovoljna, ali ovdje će je cijeniti. Ovdje će vidjeti svu njenu ljepotu i obožavat će je. Obuzeo ju je nalet ponosa i po prvi put se osjetila živom.
Iz mase se izdvojio jedan dječak, dotrčao pred nju i pokazao prstom „Mama, mama! Vidi! Kip se smiješi!“
Autorica
Ilustracija: Helena Belamarić