Sonja i ogledalo

Kad sam bila mlađa, željela sam da nestanem.

Često sam zamišljala kako ću poslije završetka srednje škole samo izbrisati profile na društvenim mrežama, pokupiti stvari i otići negdje gdje me niko ne poznaje. Veliki reset, kako sam ga zamišljala.

Postala mi je naporna moja ličnost, način na koji me ljudi vide, moja reputacija i moja prošlost u mom malom gradu. Čak i kad bih se promijenila, opet su ostajali tragovi stare mene kakva više nisam bila i portreti mojih grešaka okačeni u galeriji gradske prošlosti. Htjela sam, kao gusjenica, da se učaurim na neko vrijeme i povučem se dok ne budem spremna da izađem kao nešto novo, šarenije, slobodnije. Univerzum je ipak imao drugačije planove za mene.

Nisam se iznenadila kada mi je jednog dana nestao odraz u ogledalu.

Pretekla me je, pobjegla je prije mene, pomislila sam ljubomorno. Zašto me nije mogla čekati?

„Gubiš vrijeme tu”, rekla mi je jednom dok sam se šminkala da odem do kampusa. „To nisi ti. Što prije shvatiš, prije ćeš se pronaći”.

Objasnila sam joj da se stvari ne mijenjaju tako lako . Ipak imam neku odgovornost i obaveze. Ne mogu tek tako da nestanem. Šta će ljudi reći?

„Koga briga za druge ljude? Neće ti drugi ljudi rukovoditi životom”, rekla mi je nestrpljivo. „Hajdemo. Hajdemo, molim te. Ne mogu više da čekam.” Pogled u njenim očima je bio kao međusvijet vode i vatre. Nagovještaj suza, ali iza njih plamen koji se sukobio sa slojem kristalnih iskrica. Nekad sam se bojala tog plamena. Mogao bi cijeli svijet da proždre.

Njeno rastuće nezadovoljstvo sam probala da savladam teškim radom. Svi znaju da trud i rad uvijek budu nagrađeni. Iz svog džepa sam davala noći, dane, zdravlje, sreću, stajala bih jedino kad bi me glava boljela toliko da nisam mogla gledati očima i kad bi mi postalo muka. Ako sam radila, nisam imala vremena da razmišljam o njenim vatrenim očima, a ako bi se naljutila na mene, rekla bih joj da će odmor biti slađi kada budem brala plodove svog truda.

Jedno vrijeme nismo pričale. Bila sam prezauzeta za nju. Svaki dan je bila tu pa sam smatrala da se njeno prisustvo podrazumijeva. Sve do onog dana kad više nije.

Sad kada priđem ogledalu, vidim samo sjenku i obris. Kao da je slika mutna i zamračena, ali istovremeno udaljena od oka posmatrača. To jesam, ali i nisam ja.

Gdje li sam otišla?

Nije mi prvi put da sam je izgubila, ako ćemo iskreno. Prvi put mi je otišla kad sam završavala srednju, kad nisam znala na koje studije da se upišem. Tih dana sam puno plakala i bojala se za budućnost.

Vratila mi se par dana pred upisni rok, da porazgovaramo o mogućnostima. Nije joj se dopao nivo mog stresa ni moj kompleks manje vrijednosti. Meni se nije dopala njena glad i neodlučnost. Ona je htjela na sve fakultete, a ja sam samo htjela da spavam.

Jedva smo se dogovorile da saberemo preostale moždane ćelije i da upišem francuski jezik i književnost i latinski jezik. Znala sam da nije sasvim zadovoljna, ali susret sa nečim novim bi joj zadovoljio glad za znanjem, a meni bi dalo vremena da razmislim o stvarima. Bila sam često umorna i pogubljena, ali sam dogurala do treće godine sa sjajnim rezultatima. Zavoljela sam profesore i kolege sa fakulteta i objektivno nije bilo nikakvih problema.

Osim vatre u njenim očima, pomiješane sa hladnom vodom. Nije bila srećna. Samim tim, nisam ni ja.

Jednoga dana, dok sam ležala na podu, nepokretna, čula sam njen glas.

„Sjećaš li se šta si mi rekla?”, upitala me je.

„Moraćeš da budeš malo određenija”, odgovorila sam joj crvenih očiju.

„Ovo je trebalo da bude privremeno rješenje tokom kojeg bi shvatila svoju putanju.”

„Nisam imala vremena da razmišljam o tome, trudila sam se da učim i olakšam sebi život.”

„Fokusiraš previše energije na pogrešne stvari. Gledaš tačku umjesto da gledaš cijelu sliku. Zašto ovo sebi radiš? Nisi pročitala ništa od knjiga koje si kupovala sa željom da čitaš.”

„Imam knjige za fakultet koje moram čitati.”

„Ali ni njih ne čitaš. Samo ležiš i gledaš iste video snimke na Jutjubu i čekaš posljednji momenat da uradiš nešto, a to te čak ni ne čini srećnom. Samo se vrtiš ukrug između nesrećnosti, nezadovoljstva i sresa. Dokle ćeš ovako?”

„Zauzeta sam, ne mogu sad da pričam s tobom. Moram popiti tabletu i vratiti se zadaći”, rekla sam joj promuklim glasom.

Narednih dana sam je ignorisala i nisam pričala sa njom, jer mi se nije dalo da se prepirem. Kad je ona nestala, a na njeno mjesto došlo ovo što nisam prepoznavala, pomislila sam:„Barem ova neće biti naporna kao ona prije”.

Međutim, tišina i sjenka su ipak gore od one poznate vatre i blebetanja. Jako sam usamljena.

Provela sam još jedno popodne na podu, plačući do iznemoglosti i tresući se pred veličinom svijeta. Portreti moje mladosti su me svi gledali zabrinuto i govorili mi istu stvar:„Nije to to.” Negdje usput su moja krila stvorila uragan, a ne znam čak ni u kojoj tački. Šta je od svega toga bilo greška? Da li sam ja ta greška?

Još uvijek sam plakala dok sam javljala svima da me ne očekuju. Mnogo me plaši da razočaram ljude koji su mi dragi. U činu tog straha sam otjerala sopstveni odraz. Znate li koliko je zastrašujuće pogledati u ogledalo i vidjeti prazninu? Ne samo zbog loše nacrtanih obrva ili neočešljane kose. Ima jezivijih stvari od ljudske taštine.

Napolju je hladno i oblačno. Izašla sam prvi put u mjesec dana. Ljutim se na svoj odraz jer zbog nje moram napustiti topao dom i utjehu zatvorenog prostora. Nisam se ni našminkala jer mi je ogledalo prazno i nisam htjela napraviti od sebe većeg klovna nego što već jesam.

Ne znam gdje je otišao moj odraz. Da li je u galerijama u Holandiji ili je otišla da čuva divlje konje na Islandu, ili je neko čuva na sigurnom u drvenoj kolibi usred guste šume?

Svijet oko mene je hladan bez vatre u njenim očima da me grije i podstiče da kroz život idem žustro i bez izvinjenja. Sad sam samo skica sebe, dvodimenzionalna gusjenica koja sanja o letu.

Nemojte me čekati jer ne znam koliko će ovo potrajati. Ko zna gdje je moj odraz otišao i kad ću je naći? Ne znam ni ja puno toga.

Jedino što znam sa sigurnošću je da se ova mala gusjenica neće vratiti bez svojih krila.

Autorka

Ilustracija: Ana Gogić