Sjećanje kao i svako drugo

Ništa. Pomutnja i samoća. Ptica koja je letjela nebom sletjela je na snijegom prekrivenu granu. Ugledao sam ju krajičkom oka, ali nastavio sam hodati.

Zrak je bio čist, samo su mali oblaci mojeg daha remetili njegov mir. Polako su se rasplinjavali iza mojih leđa, ostavljajući trag jedva vidljiv golim okom. Osjećao sam kako mi snijeg škripi pod nogama. Barem ću se znati vratiti, pomislio sam. Preplavljen pomiješanim mislima, lutao sam šetnicama obrubljenima bijelim i zimom ogoljelim drvećem.

Grad je bio blizu, blistavi ukrasi već su se nazirali iza ugla. Na zidu zgrade primijetio sam dvije svjetleće kugle i odjednom me obuzeo snažan osjećaj. Zastao sam da se saberem, da pojmim dubinu iz koje je proizašao taj podražaj.

Prošao je jedan trenutak, prošla su dva… Da… da! To je bila ona! Ona koja je uvijek nosila biserne naušnice, blistave kao samo sunce, raskošno joj izdužujući bijeli vrat. Sigurno ih još uvijek nosi. Tada sam, i to se jasno sjećam, gledao ta dva mala bisera, zamijenivši ih s njezinim očima; ona je gledala u moje kako bi vidjela vlastiti odraz.

Zbunjeno sam sjeo na zaleđenu klupu; oblaci koje je oblikovao moj dah bili su manje prozirni nego prije. Možda su mi misli napokon odlučile pobjeći iz glave, možda će me olakšati. Kad bih ih barem mogao uhvatiti, učiniti opipljivima, poslušati što mi imaju za reći, možda bih ih napokon razumio. Jesam li stoga osuđen na slobodno, uvijek pogrešno tumačenje vlastitih osjećaja?

Čudna buka. Utišao sam misli kako bih bolje čuo taj zvuk koji mi se činio poznatim. Ništa. Tišina i smiraj. Nekoliko minuta kasnije, opet isti zvuk. Jesam li poludio?

Zagledao sam se u zemlju pod nogama. Tamo, ispod smeđeg lišća prekrivenog snijegom koji je tek pao, pojavila se pukotina u ledu. Ponovno taj neobični zvuk, poput iznenadnog prijeloma, ponovno jedna pukotina. To je to! To je pucketanje ljuske jajeta prije kuhanja omleta za doručak, kod nje, u pospanu i spokojnu nedjelju, neopterećeno i sretno, šuteći. Uvijek je više voljela tišinu od ispraznih riječi.

Ustao sam i nastavio koračati oprezno, polako i zamišljeno, upijajući sve oko sebe.

Oblak koji je stvorio moj dah poprimio je guste i nepravilne oblike.

Hladne su mi se ruke tresle u džepovima, ali činile su se odvojenima od tijela. Ništa nisam osjećao, cijelo moje biće putovalo je u sjećanjima. Ulice su bile prazne, ali sjene mojih prošlih života i dalje su naseljavale svaki zakutak grada. Toliko je mjesta nosilo moje uspomene, ne shvaćajući njihovu težinu. Fragmenti, poput onih iz ljubavnog diskursa, bili su razasuti posvuda. Moji prošli životi slobodno su šetali oko mene poput duhova zarobljenih u vremenu. Vidio sam ih, ali nisu me primijetili. Zašto vidimo samo ono čega nema?

Lutajući u sanjarenjima, našao sam se u lokalnom restoranu. Na ulazu, slatkasti miris kokosa. Dok su mi pluća udisala sjećanja iz prostora, mogao sam kušati sočne kolače, tek izašle iz pećnice, posute komadićima kokosa, koje je ona obožavala.

Naručio sam kuhano vino. Njegova vrućina pekla mi je grlo poput sunca koje je sjalo te ljetne noći, na koju čuvam najljepše uspomene. Pijani od ljubavi i života, ​​pokušavali smo tugu pretvoriti u vino. Uzalud.

Dok su moje misli lebdjele u zraku, ugledao sam ju. Sjedeći u samom kutu prostorije, nosila je naušnice s blistavim biserima i jela omlet.

Vidjevši me, pogledala me sa sjajem u očima, bez riječi, i tužno mi se nasmiješila.

Sve sam pustio da padne u vodu.

Sve. Težnje i radost življenja.

Autorica

Ilustracija: Iva Ivičić