Sebastijan

–Sebastijane, budi se! Sebastijane!!! Zar stvarno želiš da prvi dan škole zakasniš?!

Svi zidovi u kući tresli su se od vike Sebastijanove majke.

– Sebastijane, poslednji put te zovem. Ustaj!

A Sebastijan je spavao sve dok ga poslednji i pomalo ljutiti uzvik majke nije probudio.

– U redu, mama, ustajem…

On je bio jedno od one mirne, tihe i obazrive dece koja su isključivo govorila kada bi ih neko upitao nešto. Ali on je bio toliko pametan i prepun ideja za dete od sedam godina. Fizički je bio manji od svojih vršnjaka. Oči su mu bile nebo plave, dubokog pogleda, dok su mu se obrazi večito rumeneli budući da je bio prilično stidljiv. Možda je bio takav jer ga je otac napustio kada je imao samo tri godine, možda zato što nije imao nijednog prijatelja ili možda zato što se nedavno preselio.

Brzo se obukao i nakon što je doručkovao, izleteo je iz kuće ne bi li što pre stigao u školu.

– Nadam se da ću danas upoznati mnogo druge dece ili još bolje – mog novog najboljeg prijatelja!

Ispred škole bilo je mnogo sveta jer su svi roditelji došli da isprate svoje školarce. Čulo se koliko plača toliko i smeha. Sebastijan se pozdravio sa majkom i otišao da zauzme mesto u velikoj sali ukrašenoj posebno za doček novih đaka.

Pošto je bio prilično stidljiv, Sebastijan se smestio u ćošku velike sale gledajući u sva ostala zbunjena, a pomalo i prestrašena lica. Učitelji su dočekali decu srdačni i puni empatije. Nakon sat vremena, deca su se opustila i počela da razgovaraju međusobno. Najbolji način da se zabave deca jeste dati im igračaka i loptu – upravo tako se i taj prvi dan škole odigrao. Nekolicina dečaka pronašla je loptu i počela da igra fudbal. Sebastijan se našao u timu koji je na kraju pobedio i čak je postigao i najviše golova. Sve devojčice gledale su u njega smeškajući se.

– Kakav dan – mislio je u sebi izlazeći iz škole sa smeškom na licu. Žulijeta, njegova majka, čekala ga je ispred auta, i ugledavši srećno i zadovoljno lice svoga sina, počela je da plače.

Ostatak dana brzo je prošao dok su jedno drugome pričali doživljaje od toga dana.

Sutradan je bilo još bolje. Sebastijan je pronašao dva nova najbolja prijatelja: Loru, stidljivu, ali uvek nasmejanu devojčicu i Petra, sa kojim je delio poslednju klupu. Njih troje su ubrzo postali najbolji prijatelji. Išli su zajedno u školu i delili su interesovanja kao,

na primer, za geografiju ili prirodu i društvo jer ono što je njima bilo najvažnije jeste njihovo okruženje – biljni i životinjski svet. Malo pomalo, njihovo interesovanje za okruženje se razvijalo i imali su mnoštvo ideja kako da organizuju i zaštite prostor oko škole. Svaki dan donosio je novu ideju jer su u svemu nalazili nešto lepo.

Učitelji su bili oduševljeni njihovim idejama i uskoro, svi zajedno, bili su spremni da osvoje svet svojom željom da ulepšaju društvo. Školsko dvorište je postalo bogatije, park u kome su se deca igrala bio je očišćen i postavljeno je mnogo kanti za smeće.

Sebastijanova neiskvarenost i radost načinile su od njega veoma ljupkog i prihvaćenog dečaka gde god da se nalazio.

Žulijeta je bila svesna toga. Međutim, bila je i zabrinuta jer joj posao nikada nije dopuštao da ostane u nekom gradu duže od godinu dana. Ona je bila izvrsni arhitekta od trideset tri godine i radila je u britanskoj građevinskoj kompaniji, gde je svaki novi projekat zahtevao selidbu. Ovakav način života joj je odgovarao sve dok se Sebastijan nije rodio, a od tog trenutka postao je komplikovaniji. Davala je sve od sebe da usreći Sebastijana, ali kako je bila sama i bez pomoći njegovog oca, katkad je imala utisak da u tome ne uspeva.

Nakon šest meseci u maloj varoši, Žulijeta je izgovorila rečenicu već dobro poznatu Sebastijanu:

– Uskoro će biti vreme da ponovo odemo, znaš dobro da je to zbog mog posla, nemamo baš izbora…

Iako je još uvek bio samo dete, svaki put kada bi čuo ovu rečenicu, znao je da će deo njega ostati u tom gradu ili varoši gde su bili.

Srećom, nova destinacija nije bila daleko, ali trebalo je preseliti se i pozdraviti se sa novim prijateljima. Njegova majka znala je da će Sebastijanu selidba teško pasti i već nekoliko dana na njenom licu nije bilo osmeha.

– Zašto si tužna mama? – upitao ju je Sebastijan kada ga je poljubila za laku noć.

– Ovo je već četvrti put da se selimo, a vidim da ti se ova varoš zaista sviđa. Pritom, imaš već toliko prijatelja…

– Ne brini, mama, uskoro ću ih imati još više, videćeš!

Majka je uzela sina u naručje dok su joj suze tekle niz nasmejano lice.

Autorka

Ilustracija: Božidar Gazdić