Još uvijek nije bila noć. Zalazeće sunce bacalo je svoje posljednje zrake, koje su još uvijek osvjetljavale nebesa. Kakva ljepota posvuda! Ali jedina stvar koja je mamila tvoju pažnju bio je Mjesec. Vidljiv još od jutra, bio je dosta upadljiviji nego tokom cijelog dana kada je snažna svjetlost krila njegove detalje.
Mogao si da razaznaš blijedi prelaz vidljivog u nevidlji dio Mjeseca, čineći ga naizgled stvarnijim no inače. Njegova tekstura se savršeno stapala sa nebom, podsjećajući te da je to jedno nebesko tijelo u koje gledaš, a mi to uzimamo zdravo za gotovo. Ne zaboravimo to!
Toliko oduševljen pogledom, nisi prestajao da ga gledaš i bio si ravnodušan prema bilo čemu što bi moglo doći.
Uprkos toj ravnodušnosti i tvojim lutajućim mislima, nisi mogao da zanemariš novu draž koja te trgala iz svih sanjarenja. To je bio jedan glas tako čudan, tako neobjašnjiv, da ni sam ne znaš kako bi u datom trenutku iko mogao da nazre da je to zapravo glas. U svakom slučaju, glas. Kako je zvučao i šta je govorio bilo je manje čudno od toga od koga je dolazio.
To je bio jedan ogromni krokodil koji je pokušavao da te dozove, a sada, kada te je pristigao, uspio je. Još uvijek ravnodušan, pitao si ga ko je i šta želi, a on ti je odgovorio:
Zoveš me krokodil i to je dovoljno. Nekada sam vrana, drvo, crv, a nekada ti sam. Ali postoji jedan dio tebe koji ja ne mogu biti i želio bih ga spoznati.
Zaprepašćen, rekao si:
– Koji dio?
– Pričaj mi o sebi.
– Šta želiš da kažem? – odvratio si.
– Ispričaj mi svoj život, svoja osjećanja i svoja najdublja sjećanja. Ko si bio prije nego što si postao ti ? – rekao je zagonetno krokodil.
Nisi više bio ravnodušan. Nekakva nelagoda počela je da te preplavljuje, ali uspio si je nadvladati. Ta nelagoda se pretvorila u znatiželju i pitao si ga da obrazloži šta bi htio od tebe čuti.
– Kakva znanja si imao u djetinjstvu? – hladno je rekao krokodil.
– Kad sam bio mali, nisam ništa razumijevao! Nema tu šta da se kaže.
– Naprotiv. Nastavi!
– U redu… dakle… nisam razumijevao ništa, ali pokušavao sam da sebi objasnim stvari koje su mi se činile neobjašnjivima…
Krokodil te prekinuo:
– Kakva su bila ta objašnjenja?
– Pa, objašnjenja su bila djetinjasta koliko i ja!
– Ništa ti, dakle, nisu otkrila?
– Ne… ali ono što sam razumijevao jeste da me je bio strah.
Krokodil je izgledao uznemiren ovom rečenicom i, nježnijim tonom, odgovorio je:
– Ah, strah… dobro ga poznajem. Vjerovao ili ne, to je jedino čuvstvo koje imam. A čega te je bio strah?
– Strah od mraka, nepoznatih zvukova, iznenadne svjetlosti i još mnogih stvari… Ali svi su se bojali, a da to nisu ni znali – rekao si mirno.
Od tog trenutka, počeli ste razgovarati kao dva prijatelja koja su se oduvijek poznavala.
Krokodil je zaškiljio s radoznalošću i sumnjom i upitao te:
– Ali ti nisi znao šta je to strah zapravo?
– To nisam znao, ali ponašao sam se kao da sam to bio shvatao.
– Da, to je prirodno… – rekao je krokodil. – A šta je sa tvojim željama?
– Tada nisam imao mnogo želja. Ono što mi je bilo bitno jeste da jedem, da mi je toplo, da sam na sigurnom i sa nekim.
– I ja baš volim da jedem! – rekao je sa takvim zanosom da bi zapljeskao rukama da nije imao samo noge. U jednom trenu, taj zanos je nestao i krokodil je dodao:
– Biti sa nekim… za tebe je to važno, zar ne?
– Da! Na početku nisam shvatao da je toliko bitno ne biti sam, ali brzo sam naučio da je sve mnogo lakše zajedno – ponosno si mu rekao.
– A zašto? Kako si to shvatio? – pitao je kao da prvi put čuje za tako nešto.
– Počeo sam da se združujem sa drugima čak prije nego što sam mogao da pričam. Dobiti nešto od nekoga je bio veoma dobar osjećaj, a tek poslije naučio sam da i poklanjanje ima velike prednosti i da osjećaj nije ništa manje dobar.
Krokodil je potvrdno klimnuo pljosnatom glavom. Nakon nekoliko trenutaka tišine, dodao je:
– A nešto se promijenilo otkako si naučio da pričaš?
– Naravno. Sa prvim riječima, sve je postalo zamršenije i lakše u isto vrijeme.
– Drago mi je što pričam samo s tobom. Dobro mi je ovako, zašto mrsiti već dovoljno zamršene stvari? – rekao je krokodil.
– Možda si u pravu…, – rekao si mu – ali u tom trenutku, osim sebi, počeo sam da postavljam pitanja i drugima, da o njima raspravljam iako o tome nisam pojma imao. Ideje su dolazile i bile razmjenjivane brzo zahvaljujući tom novom alatu.
– Zahvaljujući ili zbog?
– Zahvaljujući ! – bez oklijevanja si rekao.
– Hm… istina je to u tvom slučaju. Tebi su potrebne ideje da preživiš takav kakav si. Ja nemam potrebu ni za idejama ni za pravilima, potvrdio je krokodil.
Riječ „pravila” probudila je u tebi jednu nostalgiju koju je krokodil osjećao i čekao je tvoje obrazloženje.
– Uprkos mom razvoju, ono čega nisam bio svjestan do određene mjere jesu bila pravila i mnogo mi to nedostaje. sloboda da radim bilo šta bez pravih posljedica.
Uspio si da sabereš misli.
– Ja uvijek radim ono što želim ili bar ono što mislim da želim… A šta si to zapravo mogao raditi bez tih „posljedica“? – upitao te je.
Kao da si očekivao to pitanje, rekao si:
– Mogao sam jesti otvorenih usta, mogao sam trčati i plivati go i biti prljav, a da ne budem osuđivan. Biti osuđivan nije postojalo. Mnogo je stvari bilo veoma jednostavnije, iako sam se bojao, iako sam bio ranjiv i slab.
– Hm… – zamišljeno je promrmljao. – I dalje si slab, rekao bih. Ali više se ne bojiš?
– Naravno da da! Samo što me više ne plaše stvari koje su me plašile nekada. Sada znam da me vukovi i medvjedi ne mogu proždrijeti noću, međutim, bojim se drugih stvari. Zapetljanijih stvari, manje prijetećih i manje opasnih, a ponekad nestvarnih.
– Već sam zaključio da si složen i čudan… strah uvijek ostaje strah, ali zašto se bojati nestvarnih stvari?
– To je cijena napretka i znanja – objasnio si.
Šta god da si rekao, izazvao bi u njemu novo pitanje.
– Kako su dolazila ta znanja? – Nastavio je sa pitanjima.
– Kako sam rastao, shvatio sam neke stvari…
– Stvari poput…?
Još pitanja. Bio si začuđen spremnošću na svako pitanje:
– Da nisam budan kada sanjam, da ne treba jesti žuti snijeg i sve crvene bobice, da smo ponekad tužni ili radosni bez naročitog razloga, da postoje i muškarci i žene i da djecu ne donose rode…
Zastao si očekujući novo pitanje.
– To mi ništa ne pojašnjava. Shvatanja koja si dosegao, jesu li ti olakšala život?
– Ne zapravo – razočarano si rekao. – To je značilo manje od onoga što sam mogao da uradim vlastitim rukama. Naučiti raditi, to je to. Dovoljno je umjeti preživjeti, a da ne znamo zašto.
On ti je odgovorio:
– Ni ja ne znam zašto preživljavamo. Nikada se to ne pitam, lakše je. U svakom slučaju, rad te je, dakle, učinio sposobnijim da preživiš?
– Da, i to takođe, ali kako je vrijeme prolazilo, upoznao sam mnogo drugih osoba. Nismo se uvijek najbolje slagali, ali nalazili smo načine. Ponekad i okrutne. Računalo se samo to da smo bili zajedno i da smo mogli pomagati jedni drugima da bismo rasli i napredovali zajedno. I onda, preživljavanje je postalo lako – zaključno si rekao.
Iz nepoznatog razloga, nisi očekivao više pitanja niti ih je više bilo. Rekao je:
– Dovoljno sam čuo, čovječe… Mnogo sam saznao i ono što ja mogu da zaključim je da si još uvijek slabo dijete. Ja već dvije stotine miliona godina vladam ovom planetom, vidio sam takve stvari kakve ne bi mogao ni da zamisliš tokom svog kratkog života. Ostao sam nepromijenjen uprkos svim neprestanim promjenama koje nas okružuju…
Ti si ga prekinuo:
– Razumijem, imaš pravo. Sada kad sam malo porastao, imam samo dvije stotine hiljada godina i još uvijek sam premlad i neznalica. U mjeri u kojoj više znam, manje razumijem. Ali ima jedna činjenica koja me začudi svaki put kad je se sjetim. Vidiš li ono tamo? – pitao si ga uperivši prstom na Mjesec. – Bio sam tamo.
Ovo obrazloženje pomoglo je krokodilu, tom duhu vremena i promjene, da shvati da si ipak dobro izrastao. Rekao je:
– Išao si daleko, bio si posvuda. Ne zaboravi nikad da ne znamo ni odakle smo došli niti gdje idemo, ali kladim se da je to isto mjesto. Možda su to okolnosti našeg susreta, ali ako je ovo samo san, ostani čovjek do tada.