ONA (mlada djevojka)
GLAS (ženski)
Večer. Ona sjedi za radnim stolom u svojoj sobi. Na stolu kafa, zeleni papir i olovka. Iscrpljena od plakanja. Počinje pisati i govori naglas.
ONA: Neko čudno osjećanje nedostatka. Želja za povratkom u prijašnje stanje. Neizreciva. Neutaživa. Neobjašnjiva. Ostati zatvorenik prošlosti kako bi ona postala moja vječna sadašnjost. Gorak osjećaj. Nostalgija. Kako se ponašati? Šta je iluzija, šta je istina? Kao da se opet gubim? Mislim da ne. Ovaj put, ne. Sigurnost. Zatim opet zbunjenost. Neopisiva brzina misli. Navala raznih misli. Sa svih strana me obasipaju. Mogu li im se oduprijeti? Savladati ih ? Gdje je spas? Samo pitanja…
ONA i GLAS (istovremeno); ONA (tužno), GLAS (odlučno, kao da je ismijava): A odgovori, gdje su oni? Čitav život, samo pitanja.
Zbunjen, iznenađen pogled, učinilo joj se da čuje nekoga. Nastavlja tužno pisati.
ONA: Relativnost, nesigurnost. Istresti emocije. Na kraju opet sama sa sobom. Šta me od tog štiti? Shvatanja su možda pogrešna. Da li to sve stvarno osjećam?
ONA i GLAS (istovremeno) : Pa piši onda !
ONA (nastavlja pisati): Toliko je snažno da se ne znam izraziti. Boli, a ne znam šta je. Nešto dugo potiskivano. Jedan je uzrok svih zala. Emocije. Kako dostići indiferentnost? Saberi sve. Postroji.
ONA: Postroji sve.
GLAS (u isto vrijeme): Postroji sve… misli !
ONA (prestaje pisati): Kakav je to glas?
GLAS (uzdah): Ah, crni dani. Čini se da opet moramo prolaziti kroz to.
ONA: Ma ko je to?
GLAS: Ja sam ono što bi ti trebala biti da nisi to što jesi trenutno. Slagala bih kad bih rekla da mi se ne vrti u glavi dok te slušam tako.
ONA (ponavlja sebi): Ovo je sve u mojoj glavi, samo u mojoj glavi. Mora da sam popila previše kafe, a i poprilično sam pospana.
GLAS: Pa da! U glavi. Baš kao i taj arsenal misli za sadističko samouništenje. Čudi me da me pored te silne buke unutra možeš ikako čuti. Sve što misliš, to postoji. Uzalud me ignorišeš, po ko zna koji put.
ONA (tupi pogled): Dobro. Reci šta imaš, pa da završimo s tim.
GLAS (vedrijim tonom): U redu. Želiš li odgovor na tvoj način – opširan, neprecizan, uglavnom kontradiktoran, ili na moj?
ONA (sarkastično): Počasti me, oratore, vještinom svojom.
GLAS: Saberi se.
ONA: Molim?
GLAS: Da, saberi se.
ONA (trepne očima): Da se saberem? Dobro. (Dramatično) Kako da se saberem kad me ostavio nakon godinu i pol veze?
GLAS: Pa i nije bila neka veza.
ONA: Kako nije? Bila sam uvjerena da je prava i u trenutku kada mi je dao nade za nešto još veće i ozbiljnije, samo je nestao. Još mi kaže da je sve to bilo preintenzivno za njega, da mu treba vremena da razmisli. Da mu treba pauza.
GLAS: Šta, pauza od ljubavi?
ONA: Ne znam. (Pauza) Čudno je to. Nevjerovatan je on tip. Sanjivo. Lijep, pametan, uvijek sređen… Ima on svakako nekih mana, ali ko ih to nema?
GLAS (oponašajući njen sanjivi ton): Da, karakternih mana i tu i tamo pokoja crvena lampica koja jasno naznačava nemogućnost povjerenja u njega, a koju uspješno ignorišem, jer u njemu vidim potencijal. Njemu samo treba neko da ga spasi… Od njega samoga.
ONA: Dobro, sada već pretjeruješ sa sarkazmom. Uvjerena sam da me on i dalje voli. Samo trenutno možda ima neke probleme u životu, kad bih ih otkrila, znala bih i kako mu pomoći.
GLAS: Uvjerena si da te i dalje voli?
ONA: Čvrsto stojim iza svojih uvjerenja.
GLAS: Ponovi to.
ONA: Čvrsto stojim iza svojih uvjerenja.
GLAS: Ponovi još deset puta.
ONA: Čvrsto stojim iza svojih uvjerenja. Čvrsto stojim iza svojih uvjerenja. (Sa sve slabijim tonom i većom dozom sumnje) Čvrsto stojim iza svojih uvjerenja… (Brizne u plač).
GLAS: Aha, vidim. Sama pomisao da se neko želi odmoriti od ljubavi malo je čudna, zar ne?
ONA (plačući): Zašto to radiš? Preokrutna si. On me povrijedio – lupka se po glavi – sad još i glas iz moje glave protiv mene radi.
GLAS (blažim tonom): Samo sam iskrena. Okrutno je što si dopustila sebi da se zavaravaš. Kažeš da te povrijedio. Tebe su zapravo povrijedila očekivanja koja si od njega imala. Možda si imala velika očekivanja.
ONA: Je ne očekujem ništa od njega, samo da bude kao što je bilo prije.
GLAS: Je li to u stvari samo? Znaš li koliko to „samo“ može biti ogromno za neku osobu?
ONA (nakon duže šutnje): Šta hoćeš ti? Ko si ti uopće?
GLAS: Zbir sam svih usvojenih znanja i istina koje si svojevoljno odlučila arhivirati u najudaljenije ladice svog mozga. Na njih te podsjećam. Bolje bi bilo da slušaš šta govorim, možda pronađeš neka uvjerenja koja ti stvarno mogu služiti.
ONA (gleda u kafu na stolu, uzima šolju u ruku, gleda u nju): Ko zna šta je bilo u ovoj kafi.
GLAS: Nije do kafe i ti to znaš. Tražila si odgovore i evo ih. Svi oni su u tebi. Uvijek. Samo si otvarala pogrešne ladice. (Pauza) Uzmi olovku.
ONA: Molim?
GLAS: Krenula si pisati na početku. Sada zapisuj šta ja govorim.
ONA (zbunjeno uzima olovku, spremna da zapisuje).
GLAS (govori polako): Svaka osoba nužno mora povrijediti nekoga u svom životu, svjesno ili nesvjesno, uglavnom nesvjesno, sad sam svjesna toga. Zašto? Jednostavno, svaka osoba misli da radi najbolje moguće. Najbolje moguće za sebe, najbolje moguće za druge, zato tako postupa. Nužno ne mora značiti da osoba radi dobro, u tom trenutku radi najbolje moguće, daje šta može dati, to je kako zna, kako je naučila. Naprosto tako funkcioniše. Baš kao i ja.
U svim odlukama tražim mir. Razumijem druge, ali nisam odgovorna za njihove postupke i emocije, moje su one na koje se fokusiram. U nastojanju rješavanja tuđih problema često zaboravljam osobu kojoj sam najpotrebnija – sebe samu.
ONA (ponavlja): Sebe samu…
GLAS: Sebe samu. Kako moćne riječi. Prvo sebe sebi, onda sebe drugima.
ONA: Mislim da polako shvatam zašto si tu.
GLAS: Uvijek sam tu. Samo povremeno odlučuješ da me ne čuješ. Tu sam da te podsjećam da je preduslov za sreću i istinsku ljubav sa nekim, za početak ljubav prema sebi. To je tako jednostavno.
ONA: Ali ja volim sebe.
GLAS: Da, a ipak pristaješ na manje vrijedne stvari i biraš osjećaj izgubljenosti i nemoći zbog nekog ko riječima ili djelima ne potvrđuje tvoju vrijednost. Ta potvrda mora biti u tebi. Razmisli.
ONA: Ti si moja potvrda?
GLAS: Ja sam tvoje podsjećanje.
ONA: Misliš da ga trebam zaboraviti?
GLAS: Mislim da neke ljude nekad naprosto treba pustiti na miru. Ili barem na onome što oni mirom nazivaju. Pronaći mir u sebi, tek onda krenuti dalje. Ako možeš raditi na tome da dobro izgledaš za nekoga, možeš onda i raditi na tome da se dobro osjećaš za nekoga. Pitanje je: da li to u stvari želiš? Prosto je. Tada dobiješ i odgovor na to koliko ti je zaista do nekoga stalo.
ONA (zbunjeno): Otkud ti sve to? Otkud meni sve ovo? Zijeva. Znaš, to što govoriš uopće ne zvuči loše, čak je i umirujuće, ali nedostaje racionalnosti i objašnjenja.
GLAS: Racionalnosti? Dovodiš u pitanje svoju sposobnost mišljenja!
ONA: Šta je od svega ovog u stvari istina?
GLAS: Već sam ti to rekla. Mir.
ONA: Mir?
GLAS: Pa da, mir. Misli koje ti služe su mir. Zahvalnost je mir. Razumijevanje je mir. Ljubav prema sebi je mir. Poštovanje sebe je mir. Tek kada to imaš u sebi, možeš i drugima pružiti. A svi imaju, samo to treba osvijestiti. I to je istina.
ONA (pospanim tonom): Sve je to u meni?
GLAS: Da, samo nas ponekad na to treba podsjetiti, na ovaj ili onaj način.
ONA (zijeva): Previše informacija za jednu noć. Trebaće vremena da mi to postane mantra. Podsjećaj me.
GLAS: Ako se okreneš sebi otkrit ćeš mnogo toga. Podsjećam te da si duša, da si ljubav i da vrijediš. Zapamti, ovo su tvoje misli. Ja sam tvoje misli. Misli koje trebaš birati.
ONA (zijeva i spušta glavu na radni stol, pospanim tonom): Misli koje trebam birati. Sve ovo zvuči kao san. Vidjet ćemo šta će sutra s tim biti.
GLAS: Sutra ne postoji, nisi li primijetila? Jer kad dođe, to je već danas. Postrojavanje misli se nastavlja. Sad spavaj.
Ona utone u san.
Autorka
