Nekada davno postojalo je jedno staro napušteno selo koje je bilo sklonište mnogim životinjama. Živjeli su svi zajedno ali najstariji i najpoštovaniji među njima bio je Milu. On je bio njihov vođa.
Nakon kasnog ručka, Milu se otišao odmoriti na svoje omiljeno mjesto. Odlučio je ukorijeniti svoje bolno tijelo ispod krošnje jednog starog oraha kroz koju su se probijale zrake sunca. Uživao je u cvrkutu ptica i u žuboru potočića i skoro da ništa nije moglo poremetiti njegov mir. Odjednom se začulo neko šuškanje. Napregnuo je uši i pokušao odgonetnuti što to uznemirava njegovo drijemanje. Nije mogao razaznati odakle dolazi taj zvuk. Zbog svoje duboke starosti, Milu i nije čuo baš najbolje pa zbog toga i nije mnogo mario za to čudno šuškanje. Kad, najednom se pred njim pojavi jedan uplašeni vrabac i usplahireno mu reče:
– Ajde ustaj! Zar ne čuješ onu groznu buku?
– Polako, kakvu buku? Smiri se i reci mi šta se desilo – upita stari pas protežući svoje šape.
– Ja ne znam ko je on. Znam samo da je jako mlad i da je jutros došao u selo. I potom je naletio na ono sivo mače, odgovori vrabac.
– Ali ko je došao i zašto, ne razumijem šta želiš da mi kažes? – upita Milu.
– Novi pas. Niko ne zna ni ko je ni odakle je došao. Hajde, brzo! Spasi to mače što prije! povika vrabac.
Vukući šapu, on se uputi prema staroj kući u kojoj je mače živjelo. Ali tek kad je stigao, Milu je shvatio da je situacija ozbiljna, a i oko kuće se okupilo mnogo životinja. Ugledavši Milua, oni se razmaknuše kako bi mu napravili mjesta da prođe. Štene je bijesno i bez prestanka lajalo na mače.
– Šta se to ovdje dešava? Zašto si nasrnuo na to malo stvorenje? – upita Milu.
– On je mene napao prvi. Dok sam spavao ovdje ispred kuće, on se pojavio niotkuda i počeo mi dirati rep. Mrzim mačke! – povika štene.
– Pa dobro, smiri se. Ali zašto ih mrziš? upita ga Milu.
– Zato što su to jako sebična bića koja nam zadaju mnogo muke. Sve su one iste, odgovori pas bijesno.
Milu vidje da je štene zbunjeno i preplašeno pa mu reče:
– Pa dobro, priznajem i sam da se psi i mačke uvijek ne slažu, ali ti njega čak i ne poznaješ. To je samo jedno mače, nemoj se toliko nervirati.
Štene je ubrzo uvidjelo da je samo protiv svih, pa je odlučilo pobjeći. Dani su prolazili, a prijatelja nije bilo ni na pomolu. I ostale životinje su ga izbjegavale. Jednog dana, nakon toliko samoće i tuge koja se skupljala danima oko njega, pas je zaplakao. Prelazeći ulicu, malo sivo mače ga ugleda i odluči da mu priđe. Pomalo uplašeno, mače ga upita:
– Zašto plačeš?
– Šta ti radiš ovdje? Ostavi me na miru! odgovori pas.
– Eto vidiš! Ja pokušavam da te upoznam, a ti se srdiš. Zbog toga te svi izbjegavaju.
– Ma, tužan sam jer nemam nijednog prijatelja. Zašto si došao kod mene? Zar me se ne bojiš?
– Uopće te se ne bojim. Znam da me nećes ozlijediti. Onog dana sam i ja pogriješio probudivši te. Ali, imam jedan prijednog za tebe. Dolaze kišni dani i kako ne bi morao spavati pod otvorenim nebom, ja te želim pozvati kod mene…
Mladi pas, sav iznenađen ljubaznošću mačića, prihvati njegovu ponudu. Duboko mu se ispričao, a potom je i mače uzvratilo na isti način. Vremenom, oni su postali jako dobri prijatelji. Jednog lijepog dana, prolazeći pored njihove kuće, Milu ih ugleda kako se igraju. Presretan što ih vidi zajedno, priđe štenetu i reče mu:
– Čestitam! Našao si prijatelja. Znao sam da ti uopće nisi zao pas i da ćes na kraju sam shvatiti.
Potpuno zbunjeno, štene ga pogleda i potom upita:
– Šta sam to trebao shvatiti?
– Mlad si još uvijek, naučit ćes. Ali sada si uvidio da smo svi mi različiti i da svatko ima svoju narav. Dakle, ne treba osuđivati nekoga na osnovu tuđih priča ili zato što je taj netko drugačiji od tebe. Treba im prići, upoznati ih i poštovati.
Autorka
Ilustracija: Doris Bakula