Bila je to sretna kombinacija frakture stopala, maglovite zimske večeri i besposlice koja je navela Antoinea da dobro prouči svoj odraz u ogledalu. Nikada mu nije bilo lako gledati direktno u vlastite oči, jer se nije znao nositi s osjećajem izgubljenosti i nelagode koji je u njega proizvodio. Prolazio je kroz život pokušavajući što manje misliti o tome tko je i za što točno živi. Shvaćao je svoje postojanje kao borbu protiv vremena, s kojim se silno htio natjecati. Želio je biti toliko brz i poletan da ne osjeti silu težu, ali iznenadni duboki poriv da se prizemlji, zaustavi, razmisli i predahne natjerao ga je da se suoči sa strahom koji se gomilao u njemu, kojeg je poput znoja htio izbaciti iz sebe. Usprkos tome, išao je dalje, bez stanke, trošeći svoju energiju, ali znajući da je taj susret neizbježan. Fizički je napor davao oduška njegovu umu, predanost košarci i trčanju bilo je nešto čime se ponosio, ali je znao da je ta opsesija, izvana toliko hvaljena, za njega značila bijeg od njegovih duboko potisnutih emocija od kojih je glavnu ulogu igrao neizmjeran strah. Strah kojeg je osjećaj snage u mišićima i pokretljivosti uvijek uspio zatamiti. Njegova izdržljivost i kondicija ulijevali su mu osjećaj nade, nepokolebljivosti, i besmrtnosti – ultimativnu pobjedu nad vremenom.
Zavalio se u crni kožni stolac, u kojemu se već stvorila trajna udubina od pretjeranog korištenja, i gledao kroz duguljasti prozor sa četvrtog kata historicističke stambene zgrade koji je otkrivao zlatnim lampicama okićeni drvored Avenije Montaigne. Opuštenost se u sekundi raspršila, a zamijenili su ju ubrzani otkucaji srca, krv je zakolala svim njegovim žilama i instinktivno je, poput pseta koji je ugledao svog vlasnika nakon dugog dana samoće, poskočio prema prozoru. Odmah ju je prepoznao. Nosila je sivu trenirku i kapuljačom pokušala prekriti znakove neispavanosti na svom licu. Na leđima joj je besramno visio ruksak koji joj je kupio prije tri godine, u čiju se naramenicu zapetljalo par riđastih kovrča. Josephine.
Teturajući vratio se u udobnost svog kožnog stolca, i automatski utipkao njeno ime. Krenuo je, ne znajući ni sam, u veliku potragu za izgubljenim vremenom i davno razmijenjenim porukama. Čitajući te dugačke, davne razgovore, oživljavao je dio sebe, onog sebe kojeg nije bio ni svjestan da je nekoć postojao. Poput prašnjavih knjiga iz djetinjstva koje su sjedile na najgornjoj polici njegove sobe, trenutno zaboravljene, dugo nekorištene, ali uvijek blizu njega, s informacijama koje je svaki puta s odmakom vremena drugačije interpretirao. U tim porukama on je nalazio tragove onog starog sebe od kojeg je bježao, ali i novi uvid u izblijedljele uspomene koje su zaživjele i zatitrale novim bojama. Tragao je tom rijekom uspomena i svaka ga je riječ, emotikon, glasovna poruka, fotografija navela da sastavi jasnu cjelovitu sliku od razbacanih isječaka prošlosti. Ostao je zatečen. Nikada si nije dopustio osvrtati se na prošlost, nije u tome nalazio svrhu. Lista razgovora sezala je, činilo mu se, do beskonačnosti. Pierre, prijatelj iz srednje škole, s kojim je zadnji puta razmijenio riječi prije 6 godina, odjednom ga je vratio u prijašnje stanje uma – nezrelo, sebično i sklono osuđivanju. Anne, djevojka koju je zavodio i iskorištavao, hladno ga je poklopila i prestala odgovarati. Obuzeo ga je sram, doista je mrzio osobu koja je nekoć bio, i ponovo se uvjerio zašto je od takvog razmišljanja bježao. Išao je dalje; instruktorica koja ga je pripremala za fakultet podsjećala ga je na neriješene zadatke, simpatični Bernard kojeg je upoznao na jezičnoj razmjeni kojemu nije odgovorio za poziv na kavu, rasprave o filmovima s Agnès, svađe sa osnovnoškolskim prijateljima, ali i prijateljske šale i fotografije, smajlići, srćeka, pomoći u vezi zadaće, glasovne poruke oko ljubavnih drama, planiranje izleta, dogovori za nogomet, prepričavanje noćnih izlazaka, čestitanje rođendana… otkrivao je neistraženi dio sebe poput Ambroise Guise-a na povrtaku iz Engleske. Promotrivši bistrijim i smirenijim očima ono što je proživio, shvatio je koliko je ljudi prošlo kroz njegov život. Njegov sveprisutan osjećaj usamljenosti bio je konstrukt koji mu je uskratio svaku priliku da prihvati ljude u svome životu, te kontakte u njegovom imeniku, brojeve iza kojih se kriju ljudi suočeni sa istim strahovima koje svaki dan projiciraju na drugačije načine. Pao je mrak, a on je još uvijek kopao po tim starim tragovima sebe koji su ga doveli do ovdje gdje je sada. Ugasio je mobitel, odšepao do ogledala, čiji mu je odraz stvarao manje nelagode nego prije.
Vrijeme je teklo i rana je zacijelila. Vratio se košarci, živio je punim plućima, nije se osvrtao iza sebe. Na putu prema utakmici ponovo je sreo Josephine. Nosila je malu crvenu torbicu na jedno rame. Obuzeo ga je onaj poznati strah, srce mu je počelo ubrzano kucati, krv je zakolala njegovim žilama. Opazio je nepoznat izraz na njenom licu, neka drugačija Josephine je stajala ispred njega, neka koju više ne poznaje. Ona koju je poznavao još je živjela samo u njegovoj glavi. Ta mu je misao dala oduška. Žurno ju je pozdravio, sa iskrenim osmijehom na licu, te je produžio do terena prepustivši se neizvjesnosti. Hrabriji nego jučer, uhvatio je loptu u ruke, strah je prihvatio poput suigrača sa kojim treba razviti taktiku igre i dati mu odriješene ruke. Prepustio se riziku da se ponovo ozlijedi.
Autorica
