Bio je četvrtak, oko podne. Sara je upravo spakirala kovčege. Ideja odlaska pružala joj je osjećaj melankolije, ali odlučila je poći na plažu oprostiti se nekoliko sati prije polaska. Znala je da će joj zvuk valova i miris rose nedostajati čim se vrati kući nakon ove kratke parenteze u utopističkom mikrokozmosu. Provela je mjesec ipo dana na ovom otoku, jednu vječnost koja joj je iscurila kao pijesak među prstima. Osjećala se opušteno kao nikad prije, ali istovremeno tjeskobno pomišljajući na gradsku gužvu: za koliko će vremena izgubiti sve blagotvorne učinke odmora? Sama pomisao na to stvarala joj je grč u želucu.
Teško se može pronaći ovakva oaza mira u Parizu. Nije znala odakle je uspijevala izvlačiti snagu za život u velikom gradu sve te godine. Život je tamo otužan i zamoran i ne donosi ništa drugo osim kroničnog umora, zagađenog zraka i nesanicu Gledajući izraze lica prolaznika na ulici, znala je da nije jedina koja se osjećala na izmaku snaga.
Promatrajući se u zrcalu, shvatila je da su podočnjaci nestali, kosa joj je postala svilenkastija, a njezina obično svijetlija put činila se svježija. Izgledala je odmorno. Morski joj je zrak prijao. Nekoliko tjedana na otoku bilo je dovoljno da joj pruži potpuni preporod tijela i uma. Nakon što se posljednji put pogledala u zrcalu, stavila je smeđi slamnati šešir na glavu i izašla iz kuće.
Kuća u kojoj je provela odmor pripadala je njezinoj baki. Sara je, dok je bila mlada, tamo provodila gotovo svako ljeto. Kuća je bila masivna, izgrađena od snažnog kamena početkom prošlog stoljeća. Njezini zidovi štitili su od udarnih bura tokom zime. Sarina baka tamo je proživjela cijeli život i dva rata. Nikada nije pomislila napustiti svoje gnijezdo. Bila je pokopana na malom lokalnom groblju nekih stotinu metara od svog doma. Saru je rastužila činjenica da je baka mogla provesti čitav svoj život na tako malom prostoru, ali njezina baka uistinu nikada nije požalila. Možda je to generacijski jaz. Prije je bilo uobičajeno nikada ne napustiti svoju zemlju. Mladi danas odlaze iz svoga doma kako bi pronašli nove prilike i posao te kako bi izgradili svoj život drugačije.
Njezina je baka umrla prije manje od godinu dana, no njen duh činio se još uvijek prisutnim: na prvom katu kuće gdje se nalazila stara šivaća mašina ili u malom povrtnjaku gdje je baka uzgajala masline i povrće. Ljudi su se često okupljali kod nje do kasnih noćnih sati. Sjedilo bi se pod zaklonom živahne krošnje velike smokve i pjevalo, igralo na briškule i jelo slane srdele i pržene lignje. Bila je to uspomena najbezbrižnijih vremena u kojima su se izvori zajedničke i neupadljive sreće doimali tako beskrajnima. Jednostavan i skroman život, a u isto vrijeme tako jedinstven. Ali Sara je ipak odonda otišla studirati u inozemstvo, stoga je vidjela svijeta i nastanila se u Francuskoj. Život joj je izmijenio prioritete, presložio ih nasumičnim odabirom i nikada se više nije vratila na otok.
Jesen se osjećala u zraku, dostižući ljetnu buku i vrućinu. Turista je bilo sve manje… Tu i tamo, neki izletnik bi se šetao otkrivajući skrivena mjesta otoka ili tražeći dobra lokalna vina, rakiju ili domaća ulja. Poneki bi tražili avanturu, bijeg od društva koje diktira životna pravila. Činilo se da ta pravila ovdje ne vrijede. Otok se praznio prije nego što je polako utonuo u zimski san. Sara se uputila na mjesnu tržnicu kupiti svježe voće. I po najtišem danu uvijek se deralo i urlikalo na tržnici. Zvuci korčulanskog dijalekta odzvanjali su na sve strane. Taj poetični dijalekt toliko joj je nedostajao sve te godine… Bila je to mješavina talijanizama i dalmatinske čakavštine, ali njezinim ušima bila je još slađa. Opojni mirisi lavande i ružmarina sa štandova nosili su je natrag u prošlost i na trenutak si je dopustila sanjarenje o životu na otoku. Zaustavila se kraj starijeg gospodina koji je prodavao sezonsko voće. Dok je pregledavala proizvode, gospodin joj veselo uzvikne: “Musavi uvijek propuštaju najljepše stvari u životu.” Učinilo joj se kao da je to već jednom čula. Nakon što se zamislila na trenutak, prisjetila se da joj je taj isti gospodin, iza istog štanda, rekao istu rečenicu prije dvadeset godina. Nije izgledao ništa starije nego u njezinom sjećanju, a bio je i jednako vedar kao onda i činilo se kao da ga vrijeme uopće nije pregazilo. Prisjećala se njegovog zanesenog pjevušenja starih dalmatinskih pjesama; pjevušio ih je sigurno i sada s istim žarom. Pomislila je da je otočki život lijek protiv starenja.
Prije zalaska sunca Sara je krenula prema plaži u blizini svjetionika. Ispred nje nije bilo ničega osim mora koje se spaja s nebom i rasplinjava u bespuću nijansi roze. Zvukovi valova polako su pozdravljali škrape koje su bile nadvišene stablima smreke i agave. Ti trenuci razmišljanja kada je dan pri kraju su joj uvijek bili najdraži. Kao djetetu horizont joj se činio kao veliki nepoznati izazov i beskraj do kojeg se treba putovati. Ono što privlači prema horizontu jest činjenica da ne prestaje uzmicati dok mu se približava. Osjećala je neku vrstu iskonske povezanosti i ultimativnog mira s ovim mjestom. “Ah, kako je lijepo biti ovdje!” pomisli ona. Ostala je sjediti na plaži puštajući da joj vjetar miluje lice sve dok posljednje roze zrake nisu nestale iza linije horizonta.
U suton mjesec je obasjavao čitavu južnu stranu otoka. Sara je slijedila put koji je vodio u obližnju špilju, ali nije mogla objasniti zašto tamo ide. Prepustila se koracima da je vode. Ulazeći dublje u unutrašnjost špilje, obuzeo ju je nekakav neobjašnjiv strah. Špilja je bila vlažna, hladna i potpuno prekrivena mahovinom. U jednom trenutku vjetar je zapuhao i zavijajući zvukovi koje je stvorio među stijenama prisjetili su je jasno na uspomenu iz djetinjstva koju je odavno bila potisnula. Zalutavši ovuda jednog poslijepodneva kada joj je bilo osam godina, začula je snažan vjetar koji je najednom zapuhao. Bilo je upravo isto kao i u ovom trenutku, pomislila je da čuje nekakvog duha, što ju je prestrašilo. Tada je prvi put u životu Sara osjetila strah od smrti, strah koji je sada poznavala.
Danas je odrasla osoba i taj užas koji je nakratko osjetila ubrzo je nestao. Imala je osjećaj kao da je otkrila jedan dio sebe koji je dugo u toj špilji bio zakopan. Također je shvaćala da više nije ta djevojčica i bila je svjesna da sada kontrolira svoje osjećaje i strahove, ali je sebi postavila pitanje: što ona zapravo kontrolira? Ovdje su sva pitanja koja je godinama gurala pod tepih odjednom isplivala na površinu. Sve se iznenada činilo jasno: nije mogla krenuti dalje sve dok je živjela život koji je čini nesretnom. Ona zapravo nije bila u beznadnoj situaciji, a ipak nada ju je zasigurno i odlučno napustila. Nije voljela svoj posao, nije baš imala prijatelja te se pitala zašto uopće živi u gradu koji je samo guši. Zbog čuvstvenog razočarenja, eto čega! Zašto je glumila već godinama da su njezini izbori bili dobri? Osjetila je potrebu odbaciti sav pritisak koji je sebi odredila. Njezina nesreća sada se miješala s tjeskobom. Napokon je sebi mogla priznati da je njezin život bio promašaj u potpunosti proizašao iz čistog apsurda. No iz navike, a možda i zbog ponosa, prisilila se prihvatiti situaciju u kojoj se našla bez ikakvog pokušaja reagiranja. Duh joj je bio izmoren od kobne ljušture koja ju je okruživala. Ostala je nepomićna neko vrijeme, preplavljena snažnim emocijama tuge i razočarenja misleći što je napravila od svog života, no u istom trenutku osjetila je novu nadu. Ostavila je dijelove sebe na tom otoku već odavno. Sada ih je pronašla i ne želi ih više nikada izgubiti. Osjećajući se nanovo ispunjena spokojem, izašla je iz špilje i vratila se u bakinu kuću raspakirati kovčege.
Autorica
Ilustracija: Ivana Kasalo