Kaže se da je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba. Imamo li zaista svi lijepe uspomene na ovaj period? Juče sam srela Natali, djevojku koja je uvijek zračila pozitivnom energijom i čiji je osmijeh imao moć da uljepša i najtmurnije dane. Koračala je bezvoljno, pognute glave, prvi put mi je izgledala veoma tužna. Odlučila sam da joj priđem, Natali mi je priznala da je već dugo vremena žrtva psihičkog zlostavljanja i da je to spriječava da se pokaže u pravom svijetlu, i svima dokaže koliko vrijedi.
Dok smo šetale ulicom, Natali mi je rekla da je ophrvana tugom, da se o njoj šire svakakve glasine, da su neki upirali prstom u nju, dok su joj drugi podmetali nogu, i da su joj se dešavale i mnoge druge groznije stvari. Trpjela je uvrede zbog fizičkog izgleda, ali ona koju joj je uputio njen profesor je potpuno dotukla ono malo nade što joj je ostalo. Ova djevojka je žrtva nasilnog uznemiravanja, francuski jezik i pozorište su njena velika strast, rekla mi je da voli vannastavne aktivnosti. Kada je izašla na scenu, podstrekači su počeli da joj dobacuju „ružna siˮ, „nikad nećeš uspjetiˮ, „sve što radiš ne vrijediˮ. Bila sam svjedok tome i zaboljelo me je što nisam mogla ništa da učinim, bila sam zapanjena koliko ljudima nije stalo do osjećanja drugih i koliko dugo su ispoljavali mržnju. Potom mi se izgubio svaki trag o Natali, nikakvih novosti, samo sam čula da više nije redovan učenik.
U nekoliko navrata sam pokušala da je pronađem, broj nije bio u funkciji, o njenoj porodici nisam ništa znala, osim da je izgubila oca kada je bila veoma mlada. Godinu dana kasnije, šetala sam ulicom dok je kiša pljuštala, slušajući pjesmu koja je u meni budila pozitivne emocije i tada me je neko oslovio, okrenula sam se i vidjela Natali u novom svijetlu, s osmijehom na usnama, blistala je usred sve te kiše. Pitala sam je gdje je bila sve ovo vrijeme, pozvala me u omaleni kafe i rekla mi da će sljedeće nedelje ići u Pariz da konačno živi svoje snove.
Svi smo znali koliko joj znači Pariz i ljubav prema francuskom jeziku. Rekla mi je da je dobila stipendiju za Sorbonu. Dugo se borila sa svojim demonima i s teškom mukom povratila je samopoštovanje koje je izgubila zbog drugih. Iako je više puta povređivana i podnosila velike žrtve, uvijek joj je bio cilj da ostvari svoje snove i da majku, njen najveći oslonac, učini ponosnom, kao i oca čiji je iznenadni odlazak ostavio prazninu koju ništa ne može popuniti. Natali se oprostila od mene i poslala mi razglednicu iz Pariza da mi kaže da je konačno srećna, da je tuga dio prošlosti i pozvala me da joj se pridružim. Takođe se zahvalila uz vrlo lijep citat: „Radost življenja je zarazna emocija!ˮ Željela je da mi poruči da će sreća i mene pratiti, jer je želim i drugima. Hvala Natali!
Autorka
