Tog se dana sve činilo svakodnevnim i dosadnim: povratak kući podzemnom, ja nagurana u tom vozilu s desecima drugih otuđenih lica. Nekima od njih sviđao se ovakav život – meni, pak, nimalo. Počela sam ga prezirati, a putovanje podzemnom samo je pogoršavalo stvari. Pa ipak, nešto je bilo drugačije. Umjesto da se vratim kući mužu i djeci kako bi to učinile ostale žene moje dobi, ja sam nastavila svoje putovanje i ostala na istoj liniji podzemne.
Bilo je lijepo vrijeme, toplo, a sunce je žarko sjalo. Lagani povjetarac bio je ugodan, i tko bi se na ovom svijetu mogao nadati da bi jedna žena poput mene – obična žena iz velikog grada – mogla jednog dana počiniti tako nešto? I u tom sam trenutku prihvatila istinu da sam luda. Ali bilo mi je dosta svega i nisam znala kako dalje.
Dakle, kao što sam rekla – obična žena iz velikog grada ima namjeru kupiti jednu toliko opasnu igračku, bez ikakvog razloga? No u mojoj je glavi sve imalo razlog i nije me bilo briga što drugi misle o meni. Bilo mi je dosta toga da bježim sama od sebe kako bih se svidjela ostalima. Stoga, ako zaista razmislim, i to kao odrasla osoba, trebala bih doći do rješenja. Usprkos svemu, to nisam uspijevala. Uopće. I počela sam čak žaliti samu sebe, baš u trenutku kada mi je taj osjećaj najmanje trebao. Do tada sam bila iskrena u vezi svojih namjera i htjela sam da taj osjećaj potraje. Nisam mogla promijeniti svoju odluku sada kad sam se toliko unijela u rješavanje svog problema.
Pronaći traženi predmet nije bilo teško, uzevši u obzir moje radno mjesto i ljude s kojima se svaki dan susrećem. Trebalo mi je puno vremena da se odlučim… Gotovo cijelo desetljeće. I kad o tome razmišljam, iskreno se pitam zašto nikada nisam potražila stručnu pomoć? Ali mislim da je upravo to ljudska slabost – uvijek mislimo da smo jaki i da sve možemo sami. A sada sam pronašla snagu da to riješim i neću odustati. To bi značilo da nisam dosljedna.
Gospođa koja mi je predala narudžbu zaista me oduševila! Bila je tako dražesna da sam poželjela s njom provesti neko vrijeme. Naravno, razlog mog dolaska k njoj nije se spominjao. Sve je bilo riješeno zahvaljujući posrednicima, moja je uloga bila samo potražiti predmet u dobrom trenutku. Šteta što nije bilo dostave na kućnu adresu. Barem bih dobila malo vremena.
No čak i kad sam se vratila kući i kad se sve činilo spremno, iz nepoznatih razloga, tjeskoba i užas koje sam osjećala počeli su me sprečavati u postizanju mog cilja. Bio je to strah. No činilo mi se grozno da odustanem i okrenem leđa svemu što sam učinila do tog trenutka. Pitala sam se i koji bi trenutak bio prikladan za taj čin…
Jutro, večer, uz neke naznake ili pak bez ikakve najave? Nisam se mogla odlučiti. Nijedna od ideja koje su mi prolazile glavom nije mi se činila dovoljno dobra. Nešto mi je nedostajalo. Ali što? Pripremala sam savršeni quiche i dobro sam znala tajne sastojke koje ljudi vole. Sada nisam imala sastojak koji mi je potreban. Hrabrost? Volja? Nisam se mogla odlučiti.
Smjestila sam svoj sveti predmet na dno kutije s nakitom. Nitko je nikad ne otvara i predmet je u njoj na sigurnom dok ga ne odlučim upotrijebiti. I tako su dani počeli prolaziti. Jedan za drugim, kao da se ne radi o danima, već o sekundama. A ja sam se počela osjećati sve više izgubljenom. Ili me jednostavno bilo strah? Da, bio je to strah. Dobro sam poznavala taj osjećaj. Naizgled se sve činilo lako izvedivo i u svojoj sam glavi imala jasnu viziju načina na koji bi se sve trebalo dogoditi, ali u trenutku kad je bilo potrebno djelovati, moje je srce počelo tako snažno lupati, kao da želi iskočiti iz tijela. I tada sam se počela povlačiti. Nekoliko trenutaka, sati, dana, osjećala sam nešto neobjašnjivo, a zatim se život nastavio. I nije me čekao.
I tako je prošlo još jedno desetljeće. I nisam ništa osjetila. Moj sveti predmet dugo je ostao na istom mjestu, sve dok jedne večeri nisam shvatila do koje sam mjere luda i nezahvalna. Predomislila sam se. Iste sam večeri otišla kupiti deterdžent za rublje te sam se u povratku riješila predmeta bacivši ga s mosta. Čula sam kako je pao u vodu, a zatim sam osjetila olakšanje.
Godinama sam promišljala o svojim postupcima tijekom tih mjeseci oklijevanja. Bila je to kriza koja mi se činila nepremostivom. No, baš kao za sve u životu, neka nevidljiva sila teža svaki je put spriječila neku drastičnu promjenu. Je li to bilo dobro ili ne, ne znam, jer nikada u životu nisam imala hrabrosti da nešto učinim drugačije. No do sada se svaka odluka pokazala ispravnom. I tek sad shvaćam da nisam znala što uopće tražim. Sreću? Ona mi se sada čini relativnom. Zadovoljstvo? Sada imam drugačije gledište na te apstraktne pojmove. Automobil koji vozimo, susjedstvo u kojem živimo, usisivač koji koristimo, aparat koji nam svako jutro priprema kavu, prestižna škola u koju idu naša djeca, sve sam te stvari počela smatrati bezvrijednima jer sam shvatila da moj život na kraju nije tako loš. Nije bio savršen, daleko od toga, ali nije bio loš, čak ni u trenucima kada nisam htjela prihvatiti da je to moj život.
I znate što? Nekoliko godina kasnije, nakon tih mjeseci koje sam provela u mraku i nesigurnosti, počela sam se više cijeniti i, na neobičan način, voljeti. Zato sam se najčešće zamišljala sretnijom u starosti, sa svojim mužem. Nisam vjerovala da ću tako otići. Mislila sam da ću imati više vremena. No time mi je život još jednom pokazao da se sve može promijeniti za tren, bez ikakve najave, bez mogućnosti da se vratim na staro te ponovno i bolje proživim to razdoblje. Večer je bila po mom ukusu. Ugodna u svakom smislu. I uopće nisam očekivala da se taj ukus ne može promijeniti.
***
Sve se dogodilo vrlo brzo i naglo. Buka – tutnjava – kraj. Tek tako. Od tog je trenutka moje ime ostalo upisano i upamćeno kao jedno od imena žrtava terorističkog napada koji se dogodio tog dana.
Autor
Prevoditeljica
