Ispovijest jednog psa

Juče sam dugo gledao u komšijsku mačku i nisam mogao da je potjeram preko dvorišta. Tužno i bespomoćno sam posmatrao kako mi se šeta ispred nosa. Uzdahnuo sam i na trenutak zatvorio oči prisjećajući se veličanstvenih potjera kada na svijetu ništa drugo nije postojalo nego ta trka na život i smrt. „Šta da radim?“ – zapitao sam se. Bio sam očajan. Sve me je boljelo. Jutros sam se jedva pomjerio. Udovi teški i bolni, ali duša, puna uspomena, ipak najviše boli.

A onda se pojavio on. Stajao je iznad mene i nježno mi prošaputao: „Nemoj da si tužan, natrčao si se ti za mačkama i previše, odmori malo, prijatelju“. Dodir milovanja po mojoj umornoj glavi bi ujedno i nježan i težak, kao da je sa mnom dijelio patnju. „Da li možeš ustati, Uki? Idemo, nosiću te“. Zatvorenih očiju u tim velikim toplim rukama, zamišljao sam ogradu i drveće dok smo ulazili u kuću tako dragu i poznatu. Mekano ćebence na koje sam se ispružio odagnalo je sve brige. Milujući mi njušku, nešto me je pitao, ali u tom trenutku nisam znao šta. Bio sam tako umoran. Njegove ruke su bivale sve nježnije i lakše, njegov glas sve tiši i udaljeniji. Sjećaću se samo najljepših slika. To nema nigdje da se vidi sem u ludoj psećoj glavi. „Odvešću te doktoru mali, sutra čim svane“ – rekao je gotovo plačući. Zatvorio sam oči kao da sam saglasan s tim, u tom trenutku sam imao snage samo za to. Da sam samo mogao da mu obližem ruku. Svaki i najmanji poduhvat se činio kao pohod na Mjesec.

Jutro je svitalo dugo, nikad sporije. Jedva da sam otvorio oči, a on me je već gledao, i bio tu uz mene. Zamotao me je u ćebe i uprtio. Nisam stigao napolje, obavio sam nuždu u ćebe. Samo se nasmiješio i žurno upalio auto. Tada nisam znao šta se dešava niti gdje idemo. Ugledao sam poznatog čovjeka u bijelom koji me je milovao dok je govorio čas meni čas njemu. Zatim sam utonuo nazad u san prisjećajući se prošlih bezbrižnih vremena, koja su se nizala kao biseri, hraneći dušu i tijelo. Probudio sam se u kući na svom mjestu gdje sam oko sebe vidio mnoštvo poznatih lica. Jedno od njih, sa najvećim osmijehom, dalo mi je ruku u znak našeg dugog prijateljstva. Znao sam da sada imam nekoga ko će da bude sa mnom do kraja priče.

Šta jedan pas da poželi više, sem da bar još jednom poganja komšijsku mačku?

Autorka