Prije svega ti si samo čovjek
Emocije poput mora,
imaju svoje plime i oseke,
koje dođu i prođu,
kroz našu glavu, tako nabacane.
Emocije poput neba,
ponekad su tamne, ponekad svijetle,
ali uvijek imaju nešto na umu,
i uvijek nam to jasno kažu.
Sirius im je ime,
tako stidljive i tako nježne,
poput najsjajnije zvijezde,
kada nađu svoje mjesto na nebeskom plavetnilu.
Mnogi ih se boje,
bježe kao da su vidjeli duha,
i traže spas od njih,
jer su ih najstrašnije povrijedili.
Ali oni ne znaju da,
ljudi nisu samo od krvi i mesa,
već od emocija i osjećaja,
ponekad najbitnije stvari da bi bio čovjek.
Ali na kraju kada se ponovo sretnu,
od čega su nekada bježali,
nasmiješit će se i shvatiti,
da su ljudska bića prije svega.
Zalazak sunca zlaćanog
Još jedan dan svanuo je,
i posljednji cvijet uvenuo je,
a soba prazna ostade,
tamna i tužna, suzama okupana.
Ćošak u kojem uvijek sjedila si,
čekajući zlatnog sunca sjaj.
Čekala moj osmijeh si,
rekavši da tvoje zlaćano sunce sam.
Uvijek bi čekala nekoga i
uvijek bi kroz prozor gledala,
uvijek nasmijana i sretna
poput nestrpljivog djeteta.
Ali sada kada te više nema,
moje srce jasno čuje tvoj glas,
da svaka moja emocija
treba biti pronađena.
Bio sam osoba koju čekala bi svaki dan,
sjedeći u svom ćošku nad cvijećem,
uvijek nasmijana i sretna,
strpljivo si čekala zalazak sunca zlaćanog.
Kao da sutra ne postoji
Ja sam ono nešto malo;
ali mogu biti i veliko kada želim;
ono nešto veoma strašno,
ali i nešto najljepše na svijetu.
Ja sam ono čega se ljudi boje;
ali ono bez čega niko ne može,
nemam ni oblik ni boju,
ne razlikujem tvoje od svojeg.
Tu sam samo da ti kažem,
da mi značiš mnogo više,
više od najslađeg slatkiša,
više od naljepše bajke.
Emocija je moje ime,
i veoma sam ponosna svojim imenom,
nosi me sa sobom svugdje,
kao da sutra ne postoji.
Autor
