Boje klementine

Voljela je to malo, narančasto voće. Ono je služilo kao parfem prirode u svako godišnje doba, bila je toga svjesna. Stablo klementine miomirisnih listova, iz porodice rutaceja, cvate pred kraj proljeća i kroz čitavo ljeto. Sretna je što može uživati u njegovim plodovima tanjušne, zelenkasto-narančaste kore od jeseni pa sve do Božića, i to zahvaljujući fratru botaničaru Klementu i uspješnom križanju između Citrus sinensis i Citrus reticulata.

Njihov okus neopisivo je dubok. Slatke kapljice ispunjavaju unutrašnjost zadovoljnih usta. Sočan i kiselkast plod te voćke spada među najslađe iz roda agruma. Miris kore tako ugodan i fin, neuhvatljiv i toliko blizak u isto vrijeme. Može probuditi već zaboravljene uspomene, upravo kao neko materijalizirano sjećanje u malenoj sferi punoj slasti.

Hodao je polagano, korak po korak, ulicom u centru grada. Pušio je cigaretu s narančastim filterom, nešto što je činio otkad nisu više zajedno. Nije mogao zaustaviti naviranje sjećanja, nije prestajao misliti na nju. Nije ona bila njegova prva ljubav, ali je u njegovu životu bez sumnje zauzimala bitno mjesto. To mu je postajalo sve jasnije.

Bilo je doba godine u kojem ona ne uživa kao ostatak svijeta. Zrak je hladan, a njezine ruke toliko suhe da na mjestima lagano postaju ispucale i iziritirane, a obrazi joj poprimaju nijansu blijedo ružičaste pri svakom izlasku iz kuće. Njezine se naočale zamagle kad god uđe u grijani prostor. Vrlo se dobro toga sjećao.

Ipak, to je bilo i vrijeme kad se javlja jedna stvar koja cijeli taj zimski kaos može učiniti znatno podnošljivijim: eksplozija okusa slatkog citrusa koja se događa na rubu usana kad ga kušamo. Klementina, čiju koricu stavljamo na radijatore i grijalice, kako bismo što bolje iskoristili njezina ljekovita svojstva.

Htjela sam da ode. Da nestane s mog vidika, bilo mi je dosta. Nisam više mogla podnijeti taj gorak osjećaj da ga više ne volim, gorak kao okus divlje naranče u ustima. Gotovo sam ga se stidjela, nisam htjela nikome priznati kako se osjećam, čak ni mami. Pogotovo ne mami. Ali nisam više mogla nastaviti, uvijek s tom neizbježnom daljinom koja nas razdvaja, kojoj ne vidimo ni izlaz ni kraj, bez ikakvog plana za budućnost. Nisam imala nikakve želje ni snage nastaviti na taj način. Nakon pet godina već smo dovoljno puta prošli tu priču. To nije malo, a ja nisam stvorena za takav odnos, kao ni on.

Naizgled smo se složili, prošlo je tjedan dana. Snažan osjećaj nepodnošljive tuge otad me nije napustio.

Deset mjeseci kasnije. Ona je još uvijek u mom sjećanju, čak i ako mi je ponekad maglovito i ne vidim najjasnije stvarnost oko sebe. No zjenice su joj nepobitno bile okružene zlaćanim kružnicama, boje malih agruma bez koštica, kojima je hvatala moj pogled, u njima često izgubljen. Pravim se da sam ju zaboravio, kao da pripada nekim dalekim i prošlim vremenima, kao da nema nikakve veze s osobom koja sam danas. To je tek djelomice istina. Što je zapravo istina? Otad sam naučio neke stvari, ali još uvijek ne znam objasniti taj osobit pojam.

Istina je da živimo daleko jedan od drugoga. Da provodimo dane bez telefonskog razgovora, ni jednom mjesečno. Da imamo svoje studije za završiti, ciljeve za ostvariti. Svoje knjige za pročitati do kraja, da bismo o njima pričali s nekim drugim ljudima. Da prođe tek nekoliko dana tjedno u sjećanjima, misleći na alternative i mogućnosti.

To smo postali. To je ono što smo danas. Ne nužno stranci. Barem se tomu nadamo.

Voće je bilo složeno u zdjeli od kineskog porculana malo otkrhnutoj na rubu, ali s lijepim ornamentima, koja se nalazila na terasi. Nosila sam haljinu boje klementine koju mi je mama kupila za obranu diplomskog rada, koja mi se sviđala, bila je baš u stilu koji sam voljela nositi, poprilično retro, i pristajala mi je izvrsno, kao da je po meni sašivena.Bilo je kasno ljeto, ono doba godine o kojem kantautori pišu i pjevaju pjesme o zalascima sunca. Imala sam dojam nekog déjà-vu, kao da sam jednom bila ovdje s njim. I uistinu, zlatno nebo s gorećim suncem podsjetilo me na prošlu ljubav, na isti način izgorjelu. No bila sam previše ponosna da bih si priznala, što uostalom još uvijek jesam.

Autorica

Ilustracija: Sonja Bakota