Nebo je bilo pastelno plave boje s nekoliko lijepih narančasto rozih mrlja kada sam najednom, u naletu bijesa i zabrinutosti, shvatio da se osjećam staro i izmučeno. Moje lice, inače mlado i bez bora, sada je namršteno zurilo u nebo dok sam grozničavo razmišljao o proteklom danu. Prvo sam zakasnio na posao zbog autobusa koji se nije pojavljivao pola sata, a onda sam u zadnji čas stigao na važan sastanak taman da čujem: „Žao nam je, ali odabrali smo drugu ideju.“
I meni je bilo žao.
Da bar nisam uopće došao. Te riječi odjeknule su u mojoj glavi poput udarca čekićem. Ideja na kojoj sam godinama radio, animacije koje sam predano usavršavao ignorirajući potrebu za snom, ništa od toga nije bilo dovoljno dobro da bude odabrano. Razočarao sam samoga sebe, ali najgore od svega, razočarao sam svoj dječački san. Oduvijek sam sanjao kako ću napraviti svoj animirani film pa sam svaki slobodni trenutak provodio crtajući i smišljajući nove likove i njihove dogodovštine. Nakon sastanka sam se povukao u ured gdje sam nestrpljivo čekao kraj radnog vremena, previše uznemiren i žalostan da bih išta radio.
Ljiljana me čekala kad sam se vratio u naš stan. Sjedeći u fotelji, željela je znati jesu li odabrali moju ideju. Već tri godine bila je moja supruga, uvijek puna entuzijastične podrške i razumijevanja. Iz ljubavi prema njoj posebno sam se trudio jer sam želio da bude ponosna, a kad sam shvatio da joj trebam priznati svoj poraz, nešto se u meni slomilo – poželio sam zaplakati i ne prestati. No umjesto toga počeo sam nesuvislo vikati kako je sve nepravedno i krivo, kako su moji šefovi odabrali drugu ideju jer im ja nisam drag. Bilo je jednostavnije dramatično vikati i kriviti cijeli svijet za ono što mi se dogodilo, umjesto da si priznam kako sam zapravo ljut na sebe. Sramio sam se. Kako objasniti nekome da se osjećam izgubljeno i iscrpljeno jer sam u svoj film uložio sve što sam znao, a ipak je odabrana tuđa ideja koja je, toga sam bio itekako svjestan, zbilja bolja od moje? Okrutnost situacije nikako mi nije dala da prestanem vikati. A onda se, usred te galame i kaosa, kao kruna svih mojih frustracija začuo zaglušujući zvuk bušilice iz susjednog stana. Taj zvuk toliko me razbjesnio da sam odmah odlučio otići van. Izjurio sam i brzo se udaljio ni ne razmišljajući kamo idem.
Nakon desetak minuta noge su me, slučajno ili ne, dovele do livade na samome rubu mojeg naselja kamo sam često odlazio kao dijete. Još sam bio bijesan i imao sam neodoljivu potrebu udarati po nečemu, ali stojeći tako na livadi i gledajući nebo, tako nevjerojatno jednostavno i lijepo, osjetio sam da se smirujem. Palo mi je na pamet da sam isto to nebo gledao i ujutro dok sam čekao autobus i pomislio kako je vrlo očaravajuće i nježno, a sada je, u malo drugačijim nijansama, odavalo svježinu i nadmoć dok se spremalo postati potpuno tamno.
Promatrajući ga tako, u meni se probudilo sjećanje iz djetinjstva: to isto nebo, na toj istoj livadi, promatrao sam s majkom. Kada sam išao u osnovnu školu dolazili bismo ovdje nakon nastave. U svijetu prepunom stresa i žurbe to su bili naši trenuci mira i sreće. Jedanput mi je tako kupila balon na malome štandu odmah pored livade. No taj idiličan trenutak završio je prepirkom, ne sjećam se više zbog čega, usred koje sam nehotice ispustio balon iz ruke. „Pusti ga, nema veze“ brzo mi je rekla, a onda uz dobroćudni smiješak nadodala: „S njim šaljemo i ljutnju u zrak.“
Bila je u pravu. Možda sam isto trebao učiniti i sada. Bojao sam se da više neću imati ideja i da ću uvijek susretati uspješnije ljude od sebe, ali vrijeme koje sam provodio radeći uvijek me ispunjavalo i veselilo. Ta me misao utješila. Osjetio sam ponovno probuđenu strast i želju za novim stvaranjem. Uostalom, to nebo o kojemu sam tako često razmišljao svaki je dan uspijevalo izgledati drugačije i uzbudljivo koristeći isti spektar boja i istu igru svjetla i sjene. Zapravo nije radilo ništa originalno, a ipak je za mene bilo izvor mira i nadahnuća.
Odlučio sam se vratiti. Ljiljana je sigurno bila zabrinuta, a grizao sam se što sam onako reagirao. Prolazeći pored štanda, susreo sam onog istog prodavača balona s, činilo mi se, još većom i šarolikijom ponudom balona. Pri pogledu na njega, opet sam se sjetio onog davnog popodneva. Sinulo mi je da mi je majka nakon nemilog događaja kupila drugi balon. Prišao sam prodavaču, oduševljen što ga opet vidim poslije tolikih godina. Nekoliko minuta kasnije vratio sam se kući sa smiješkom na licu i novim balonom u ruci.
Autorica
