Jedna sjena drugu goni
U polumraku – plamte oči
Hladan šapat, glasi oni
« Zlobni prijezir ljubav koči »
Hitro, zimo, poput biča
Dodaj malo svojeg sjaja
Dugo noć mi šapće, priča
Pogled skriva, crn bez kraja
Bijesni mi se plamen ruga
Čas ujeda, čas se krije
Grč apsurda, tuga-drúga
Bez milosti, on se smije
Spomen nekog drugog uma
Uma drevnog, stranog glasa
Strijela hladna, sve bez šuma
Um utrne, nema spasa
I cijela mreža sad se smije
Mrazovi joj srce tješe
Žute suze platno lije
Kaplja boje titra, pleše
Krhotine lomnog leda
Jutarnji mi zrak sad rišu
Među staklom, vrabac gleda
Ples i ptica – zajedno dišu
Autorica
Ana, studentica prve godine francuskog jezika i književnosti u Zagrebu, odabrala je formu pjesme kako bi satkala mrežu riječi i povezala više različitih ideja. „Imala sam na umu razne motive, osjećaje i iskustva koji su mi se činili povezani i s kojima sam se igrala u glavi. Jednom kad sam ih stavila na papir, pretvorili su se u nešto posve novo”.
Company1